Opis
„Sazom i sazlijama bavim se od ranih dvijehiljaditih. Kao i mnogi ljubitelji sevdalinke ovaj fascinantni žičani instrument otkrio sam slušajući gramofonske ploče Muhameda Mešanovića Hamića, Hašima Muharemovića i pjevačice Emine Zečaj u pratnji Selima Salihovića. Činjenica da je tih ploča bilo vrlo malo, u poređenju sa obimnom diskografijom popularne sevdalinke, govorila je da sazlijska strana sevdalijske kulture ostaje van glavnog toka razvoja narodne muzike u drugoj polovini 20. vijeka. Već tada su se za sazlije interesovali samo rijetki zaljubljenici u staru muziku, dok je interes javnosti u potpunosti bio fokusiran na popularnu sevdalinku izvođenu u pratnji harmonike i većih orkestara. Saz je percipiran kao zaostatak prošlih vremena, sveden na amatersko muziciranje pojedinaca i teško uklopiv u nova dešavanja u popularnoj narodnoj muzici Bosne i Hercegovine.
Upravo kao takav, saz mi je postao vrlo interesantan. U izvedbama sevdalinki u pratnji saza čuo sam određenu slobodu koja je često nedostajala uštogljenim radijskim produkcijama uz velike narodne orkestre. Čak i utopljene u neobaveznost amaterske muzičke kulture, one su često više pričale priču i nudile pregršt melodijskih, ritmičkih i poetskih dragocjenosti koje su ukazivale na to da je popularna sevdalinka u pratnji narodnih orkestara državnog radija iz socijalističkog perioda tek modernizirana verzija narodne tradicije. Kao muzičaru i istraživaču muzike, autsajderski status sazlija bio mi je neobično šarmantan i poticajan kako za moje kreativno bavljenje sevdalinkom, tako i za istraživanje njene historije.“
Damir Imamović
