Chiamamanda Ngozi Adichie, Popis snova, s engleskog prevela Mirjana Evtov
Adichie nas primorava da uočimo razliku između života koji se nije ostvario i života koji drugi odbijaju priznati kao ostvaren. Popis snova ne sastavlja popis ženskih neuspjeha; on ispituje ko je sastavio pravila po kojima se ti neuspjesi uopće broje.
PIŠE: Zejneba Hajdarević
Ženski životi često se ne mjere prema onome što su žene postigle, nego prema onome što im, u očima drugih, još nedostaje. Upravo u raskoraku između vlastitih želja i društveno propisane predstave o sreći Chimamanda Ngozi Adichie pronalazi građu za svoj novi roman Popis snova. Za nigerijsku spisateljicu, čiji su feministički eseji stekli međunarodnu prepoznatljivost i učinili je jednim od istaknutih glasova savremenih rasprava o rodnim ulogama i ženskoj autonomiji, izazov je bio sljedeći: pokazati kako društvene norme oblikuju intimni život žene, a da se njene želje ne svedu na puku posljedicu tih istih normi. Posrijedi, dakle, nije još jedna priča o ljubavnim i životnim promašajima, već i o upornosti pravila prema kojem se ženska biografija, ma koliko bila ispunjena, smatra nedovršenom – sve dok joj se ne udari pečat braka i majčinstva.
Roman otvara pandemijsko zatvaranje 2020. godine, ali izolacija nije njegova glavna tema. Ona je pripovjedni okidač: kada svakodnevica utihne, četrdesetčetverogodišnja putopisna autorica Chiamaka, Nigerijka koja živi u Marylandu, počinje promišljati o bivšim ljubavnicima i revidirati priče koje je o sebi gradila kroz njih. U njenu pripovijest ulaze i životi najbolje prijateljice Zikore, advokatice u Washingtonu, rođakinje Omelogor, nekadašnje bankarke iz Abuje, te Kadiatou, doseljenice iz Gvineje koja radi u hotelu i pomaže u Chiamakinom domaćinstvu. Njihova povezanost nije i jednakost životnih okolnosti. Chiamakina materijalna sigurnost omogućava joj da putuje, slobodno bira partnere i započinje život iznova, ali joj ne može osigurati ono za čim najviše čezne: osjećaj da je neko „istinski poznaje“. Adichie tu precizno razdvaja slobodu izbora od slobode da se vlastiti izbor ne mora pravdati: materijalna nezavisnost još ne poništava kulturnu obavezu da se ženski život nekome predoči kao uspješan.
U Zikorinoj priči stvari djeluju nešto drugačije. Kada zatrudni, partner je napušta, a ona ostaje suočena ne samo s iznevjerenim odnosom, nego i sa slikom porodice koju je usvojila kao vlastitu predstavu o sigurnosti. Muškarce naziva „kradljivcima vremena“, što otkriva koliko je ženska intimnost uslovljena rokovima, koji za muškarce ne važe na isti način. Omelogor, naprotiv, otvoreno odbacuje brak kao mjeru ispunjenosti, ali ni nju od osude ne štite profesionalna moć i novac.
Adichie, međutim, ne svodi četiri ženske sudbine na jednu univerzalnu priču o potlačenosti. Omelogor je posebno zanimljiva protivrječnost: novcem stečenim u korumpiranom bankarskom sistemu pomaže siromašnim poduzetnicama pa se njena ekonomska nezavisnost ne može posmatrati odvojeno od nepravdi sistema koji joj je omogućio bogatstvo. Ni Chiamakina sloboda da preispituje vlastite izbore nije nezavisna od njenog društvenog položaja: materijalna sigurnost pruža joj mogućnosti koje drugim ženama ostaju nedostupne. Upravo se na tim razlikama zasniva jedan od najvažnijih kompozicijskih pomaka romana: izlazak iz kruga obrazovanih, imućnijih Nigerijki prema Kadiatou, doseljenici iz Gvineje koja radi kao sobarica i Chiamakina kućna pomoćnica. Za prve tri junakinje san često znači mogućnost drugačijeg života; za Kadiatou on najprije znači mogućnost da sačuva postojeći. Kadiatouina priča je oblikovana, prije svega, na osnovu stvarnog slučaja Nafissatou Diallo, koja je 2011. optužila tadašnjeg čelnika Međunarodnog monetarnog fonda Dominiquea Strauss-Kahna za seksualni napad. Krivični postupak protiv Strauss-Kahna obustavljen je nakon što je tužilaštvo dovelo u pitanje vjerodostojnost optužiteljice; građanski spor završen je nagodbom, bez sudske presude o odgovornosti. Adichie fikcijom preusmjerava pažnju s javnog spektakla na unutrašnji život žene čije se iskustvo odmjerava kroz njen imigrantski status, porijeklo i društvenu nezaštićenost. Roman pritom ne dopušta komotnu geografiju emancipacije: porodična očekivanja koja se prenose iz Nigerije, kontrola ženskog tijela u Kadiatouinoj sredini i sumnjičavost američkih institucija nisu iste pojave, ali život u Americi ne znači automatski i izlazak iz poretka nadzora. Istovremeno, fikcionalizacija tuđe traume otvara etičku nedoumicu: može li književnost vratiti dostojanstvo osobi koju je javnost već svela na slučaj, a da njenu patnju ponovo ne upotrijebi kao puki narativni resurs?
Formalno, Popis snova funkcioniše kao niz povezanih ženskih perspektiva, s povratkom Chiamakinoj priči, a ne kao roman čija se napetost gradi oko jednog zapleta. Prvo lice Chiamake i Omelogor smjenjuje se s trećim licem Zikore i Kadiatou. Retrospekcije se nadovezuju asocijativno pa naknadno saznanje mijenja značenje ranijeg postupka ili izbora. Taj postupak odgovara samoj temi: život se ne razumije kao pravolinijsko napredovanje prema unaprijed zadatom cilju. Najpronicljiviji su oni dijelovi u kojima Adichie društvenu matricu razotkriva kroz gotovo neugledan detalj – tjelesnu nelagodu, promašenu rečenicu partnera, strah koji prethodi javnoj optužbi.
Širina pripovjednih perspektiva povremeno otvara pitanje ravnoteže između pojedinačnih priča i cjeline romana. Ljubavne retrospekcije postepeno dopunjuju sliku Chiamakinih iskustava, dok pojedini dijalozi otvaraju prostor za promišljanje odnosa između ličnih uvjerenja i društvenih očekivanja. Muški likovi oblikovani su uglavnom kroz prizmu ženskih iskustava, čime u središtu romana ostaju različiti načini na koje žene razumiju vlastite izbore i suočavaju se s njihovim posljedicama. Kadiatouina priča, obilježena nizom teških iskustava, dodatno usložnjava pitanje načina na koji književnost prikazuje ranjivost, nastojeći pritom sačuvati individualnost žene čiji se život prečesto posmatra kroz iskustvo patnje.
Adichie nas primorava da uočimo razliku između života koji se nije ostvario i života koji drugi odbijaju priznati kao ostvaren. Njen roman, u konačnici, ne sastavlja popis ženskih neuspjeha; on ispituje ko je sastavio pravila po kojima se ti neuspjesi uopće broje.