Kavalov jek

’’Pisci se, čak ni u ova iščašena vremena, ne javljaju niotkuda. Tako ni Srđan Sekulić. Rodom s Kosova, sudbinom izbjeglica, migrant – kako je to moderno danas reći, naseljen u Vojvodini, gdje se uči životu i književnosti. Po svemu, trebao bi on biti ogorčen i iskorijenjen, trebao bi biti borac za neke tuđe velike i ubilačke ideje. I trebao bi biti stisnut i sapet u parohijalni format i okvir, u košulju tri broja manju. Ali jok, Sekulić je pjesnik i prozaist onoga velikog prostora nekadašnje Jugoslavije. Samo što je njegova Jugoslavija očišćena od svakoga zla, naopakosti, prosječnosti i prijetvornosti one Jugoslavije koju smo mi doživjeli. Pritom, on je, kao i svaki ozbiljan pravi pisac, fokusiran na vlastito iskustvo i na svoje mikrozavičaje. Na slike i senzacije svijeta i života koji je doživio, na sve ono što je patnji davalo smisao i što ju je, na kraju krajeva, pretvaralo u čistu, nepatvorenu radost. Njegova je poezija pogled na drugog, uvijek ispunjen nekom neobičnom i obasjavajućom unutrašnjom radošću i potrebom da se razumije. Ta potreba u njegovom je slučaju dvojaka: ona je sama bit književnosti, ali i bit Srđanova života, onakvog kakvog su mu ga povijest i sudbina namijenili.’’     Miljenko Jergović ’’Poezija Srđana Sekulića ima sve vrline mladosti i (gotovo) nijednu njenu manu. Pisana s lirskom vjerom u viši smisao književnosti, ali bez pretenciozne profesorske ambicije, ona odiše sviješću o tome da se poezija danas ne može (odnosno barem ne bi smjela) pisati bez uzimanja u obzir Gombrovičevih prigovora stereotipnom uzvišenom pjesničkom jeziku iz onog čuvenog pamfleta. Srđan Sekulić zna da bi pjesma morala biti takva da možeš da je dovikneš prijatelju na drugoj strani ulici, ali zna takođe i to da nije svaki iskaz prelomljen u stihove – pjesma. Mapirajući svoju intimnu geografiju kroz toponime balkansko-mediteransko-jugoslovenskog areala i kroz imena bliskih mu književnih sagovornika i drugarskih savremenika, napisao je jedan od najboljih pjesničkih debija u (barem) posljednjih nekoliko godina. Nakon čitanja dobre pjesničke knjige, u sjećanju ostaje nekolicina slika i atmosfera kao talog od vina na dnu čaše. To je trag onoga što vas je opijalo dok ste čitali. Stihovi Srđana Sekulića stvaraju snažnu estetsku intoksikaciju.’’ Muharem Bazdulj (...) ’’onda odjednom iskrsne posve autentično, otvoreno, istinito, iz – grljeno pjevanje. Pjesništvo zatreseno jezikom, i zakocenut od smijeha dječak iz njega gleda, bos i nov od zaboravljenosti. Uspeo sam da prenesem svoju bedu, pjeva, gledam kako mi polažu kosti dok s kavalom pleše nad Provalijom’’ (...) Darko Cvijetić