Vidimo se na papiru

"Vidimo se na papiru" donosi ono što najlakše promiče pogledu – kratke susrete, obične prizore, porodična sjećanja i male geste dobrote od kojih je satkan život. Iz tih naizgled nevažnih trenutaka izrastaju priče o ljubavi i gubitku, odrastanju i roditeljima, prijateljstvu, prolaznosti i vjeri u ljude. Iz tih naizgled nevažnih trenutaka nastaju topli, lirski i duboko intimni zapisi o ljubavi i gubitku, odrastanju i roditeljima, prijateljstvu, prolaznosti i vjeri u ljude. Pišući s iskrenošću, blagom ironijom i izuzetnim darom zapažanja, Đurđica Čilić svakodnevicu pretvara u književnost koja istovremeno dira i podsjeća da svijet, uprkos svemu, još uvijek počiva na ljudskosti. Jer, kako sama kaže: “Književnost je ono što je mene naučilo da vidim svijet i ljude oko sebe, da stignem nešto zaustaviti prije nego ga proguta neprimjetni plamen prolaznosti.”   "Takvi zapisi proizlaze iz dvije vrline ove spisateljice – dara zapažanja onoga što mnogima ostaje nezapaženo i vjere kako svijet, iako tako raspadnut i toliko zaprljan, još može biti ljepše mjesto dok god postoje oni koji će pomoći siromašnome, migrantu, stranom radniku, drukčijem, a to je već vrlina koja iz spisateljske prelazi u dimenziju ljudskosti. Tu vrlinu čuvaju ovi zapisi i upravo je to ono što čitatelji/ce prepoznaju u knjigama Đurđice Čilić i čini ih svojevrsnim fenomenom. (…) Kod Đurđice Čilić sve je na ljudima." Jagna Pogačnik "Za razliku od rezignirane većine koja se od surovosti vremena brani ispovijedanjem mizantropije, ona dosljedno, mišlju i djelom, brani tvrdnju kako je na svijetu preostalo dovoljno i dobrote i ljepote, samo treba otvoriti oči i još ponešto. Da me u to pokušava uvjeriti osoba s manje talenta, hladno bih je ignorirao, ali Čilićka ga ima u vrlo ozbiljnim količinama." Ivica Ivanišević "Ova knjiga pokazuje da se kroz svijet može ići s blagošću i razumijevanjem (…) Zbog toga ona nije samo uzbudljiva i lijepa za čitanje, nego i ljekovita." Marinko Krmpotić