Opis
“Autobiografski zapisi” Stanka Lasića donose sjećanja na jedno fizičko i intelektualno odrastanje, sazrijevanje u kojeg se ugrađuju kao cigle prve spoznaje i iskustva historijskih i svakodnevnih fenomena okoline, dijakronijsko proticanje vremena kroz život obitelji, društva, literature, fantazije, ideja. Crtice i ogledi jednog vremena, filozofska i praktična pitanja, misli o politici, umjetnosti, moralu, ratu, vlastitom životu i napose književnosti kao konstanti.
“Literatura i samoća nisu ništa drugo nego predvorja smrti.
Ne radi se samo o tome da se čovjek brani literaturom protiv svog nestanka,
nego je literatura sama po sebi specifična smrt. Onaj tko piše zna da mora ići
do kraja, do savršenstva, a savršenstva nema: u riječi postoji ne-riječ,
pukotina koja guta ostvareno. Umjesto totalnog teksta koji bi bio život po
sebi, nastaje tekst u kojem se javlja negacija, potencijalnost drugog teksta,
najava novog, otvoren put k nečem suprotnom. Pisanje je život, ali i umiranje.
Je li to razlog koji me odvratio od pisanja: nesavršenstvo, stalni pad, vizija
smrti, mrvljenje postojećeg? Samoća je literatura podignuta na n-tu potenciju.
Zato sam toliko patio i istodobno bio fasciniran apsolutnom samoćom. Trenutak
totalne samoće jest gubitak svijeta i volje, oštra svijest o Ja i o njegovom
ništavilu. Ležiš živ u mrtvačnici.”

