Koralj vraćen moru

Vesna Parun je svojim stihovima uspjela ostvariti najveće domete “ženske poezije” i “ženskog pisma” u južnoslavenskoj književnosti, na čijoj pozornici muškarci igraju glavne uloge. Koliko je bio težak taj njen životni, ali i književni put možemo pročitati u nemalom broju stihova koje nam je ostavila. Bez obzira na sve teškoće, ona je na tom putu kao svoje pratioce izabrala: djetinjstvo, ljubav, cvijeće, ptice, prirodu … U stvari, izabrala je sve ono čime bi upotpunila svoju utopijsku dimenziju, jer je to način na koji se književnost bori sa ograničenjima vremena u kojem nastaje, a od kojeg bježi i koje želi promijeniti. I pored svih teškoća, naša pjesnikinja nikada nije odustajala. Iako je njen život bio trnovit, Vesna Parun je pronašla svoj put do zvijezda. Putokaze, za one koji žele, ostavila je u svojim stihovima. “Jer vječnoj mijeni uprkos, ja znam da moram naći prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo cvijet koji će zadržati bezazlenost i ljubav koja neće prestati.” (Elegija) I upravo zbog toga je zaslužila da joj se divimo, kao ruži čiju ljepotu ni trnje ne umanjuje.