Ples za život

... Sve je pisano bez bolećivosti i nepotrebnih ukrasa, osvjetljeno s više strana, potkrijepljeno činjenicama, jasno i argumentovano. Precizno zapisuje svako ime, svaki događaj, svaku neobičnost. Kao da želi nekome drugom, koji će patiti poslije nje, ostaviti mrežu korisnih uputa i putokaza za spas.  Ali, postoje trenuci kada je smori tuga, kada gorko zaplače s glavom zarivenom u jastuk i kada osjeti da je neizlječivo usamljena i izgubljena među svim prijetećim dijagnozama, lošim nalazima, bolnim terapijama, ružnim vijestima, sa sudbinom pomirenim bolesnicima, svim brižnim sestrama i svim zamišljenim doktorima. Mora se miriti sa saznanjem da joj niko pomoći ne može i privikavati na sablasnu pomisao da joj ne treba niko u njenom maglenom svijetu svakodnevnih noćnih mora. Tada njeno pisanje postaje slobodnije, raskošnijeg stila, sa više iznenađujućih obrata i neočekivanih rješenja. Iz škrinje mašte izlete tada napolje sva njena bogata i draga ludila, svi njeni razigrani i raskošni mladenački dani koje smo dijelili, pa ih otud i prepoznajem. Na tim mjestima ova hronika prerasta u najbolje književne stranice i počinje stvarati nov život za sebe i svakog posvećenog čitaoca... ( dio iz recenzije  Nedzada Maksumica “Amelina hronika bola”)