Zlatni pir među ljudožderima: izabrane pjesme, 50 godina

Raspon Simićevih pjesama zauzima pola stoljeća, i u tom rasponu stala je tma i tmuša našeg stoljeća, pišem našeg, jer mislim na dvadeseto stoljeće, ono iz kojeg teško da ćemo ikad izaći. Tu su i ove pjesme, kruže oko zamajca koji generiše ratove i smakove svjetova, sve one smakove koje smo preživjeli. Pjesnik je sam pred svojim licem u ogledalu, svakog jutra, mjeri svoje i tuđe živote, zapisuje izmjereno. Možda se ne može izboriti sa mukom svijeta ali je može za jotu olakšati. Takve su i Simićeve pjesme, pune života čak i kada govore o smrti komšije, prolaznika, matere ili bivše ljubavi. Zlatni pir među ljudožderima je naslov koji upućuje na to da pjesnik mora biti daleko od gomile, sam protiv svih, oboružan istinom kao najjačim oružjem, a pri tome njegova ljubav spram čovjeka ne prestaje bez obzira na sva životna razočarenja. Poezija je tu neuništiva, jača od svake ljudske slabosti. Simićeva poezija je originalan rad jednog uma koji je podešen da vidi stvari na samo njemu svojstven način. Kut iz kojeg on gleda na stvari/stvarnosti pokazuje nam kakvo je Sarajevo bilo u ratu i iza njega, mimo zvanične verzije događaja. Simić je i pjesnik Sarajeva, ali onog jednog drugog grada, skrajnutog, nevidljivog a vidljivog grada, daleko od crvenih tepiha i slavodobitnih fanfara banalne, zaglušujuće stvarnosti. A opet ne stanuje u kulama od bjelokosti, nego se više bavi stvarnim kostima i ranama, ostacima razuma iz našeg zadnjeg rata i Drugog svjetskog rata. Faruk Šehić