Kader Abdolah, Prije nego što bude kasno, s nizozemskog preveo Goran Sarić
PIŠE: Emilija Vučićević
Iako deluje da Kader Abdolah piše knjigu o tri umetnika koji se dečački igraju astronoma, istraživača zagledanih u nebo i prvih opisivača sveta, roman posredno pretenduje da napetu političku stvarnost savremenog Irana ispriča univerzalnom pričom o sukobu dobra i zla.
Iranski fizičar Hossein Sadjadi Ghaemmaghami Farahni poznat nam je pod svojim pseudonimom – Kader Abdolah – kao pisac koji živi u Nizozemskoj, pišući na jeziku koji nije njegov. U romanu Prije nego što bude kasno, perspektiva se pomera i autobiografski elementi upliću se u priču o putu naratora, fizičara i pisca, natrag u svoju domovinu.Prerušavanje, lažni ili prisvojeni identiteti, jezici, mrtvi i oživljeni prijatelji, vraćaju se u roman kroz likove, filozofske dijaloge i sporu, digresivnu naraciju.
Uprkos tome što je Abdolahov roman uglavnom najavljen kao priča o ilegalnom povratku izbeglog pisca nazad u Iran, putovanje – ukoliko ga razumemo kao fizičko kretanje kroz prostor, te prevazilaženje prepreka na putu do cilja – zapravo zauzima samo prvi deo knjige. U putopisnom otvaranju romana naracija je smirena ali suptilno napeta, junak menja identitet uzimanjem lažnog pasoša, preoblači se, govori i kurdski i persijski jezik, dinamizujući pretežno formulaično pripovedanje o kretanju od jednog do drugog mesta. Premda nas navodi da uživamo u pejzažima Kurdistana, u likovima pastira, planinskom siru i hlebu, povremeneneplanirane promene rute, sumnjičavi pogledi i lavež pasa održavaju napetost. Takođe, Abdolah detaljno opisuje Kurde, njihov jezik i istoriju, lepotu iračkog i iranskog Kurdistana, njihovu borbu za samostalnost, ali i svakodnevna dobročinstva, što gotovo potpuno izostaje u drugom delu romana, kada stigne u svoju domovinu, i kada se putopisni sloj romana pretvori u reflektivno, introspektivno putovanje u ličnu prošlost.
,,Nemam namjeru da se mešam u politička dešavanja u zemlji“ (152), saopštava narator nedugo po dolasku u svoje rodno selo Đirju. I zaista, ukoliko od autora koji je u mladosti bio član ilegalnih levičarskih pokreta protiv vlade šaha, i kasnije ajatolaha, očekujemo pisanje o ilegalnom povratku u Iran kao pisanje o aktuelnim i kompleksnim političkim okolnostima, to u ovoj knjizi nećemo pronaći. Nasuprot toga, narator dolazi do praga svoje rodne kuće, na kom sreće dementnu majku, koja ga gotovo neprepoznaje, mešajući ga sa figurom oca, dede, ili likova sa televizijskih ekrana. Narator se miri sa svim slojevima sopstvenog identiteta i odvaja se još dalje od realnih društveno-političkih događanja, u staru porodičnu opservatoriju. Na tom mestu pripovedanje se drastično usporava, pogled se usmerava u nebo – ka zvezdama, a putovanje se sa realnih koordinata okreće na unutrašnje hodočašće po porodičnoj istoriji, ali i mitološkim pričama i legendama.
Za vreme boravka u opservatoriji, posećuju ga prijatelji njegovog dede, galerija likova iz prošlosti koja potpomaže reflektivno-patetični i sentimentalni ton drugog dela romana. Naime, u posetunaratoru koji pokušava da restaurira staru opservatoriju, dolaze režiser Masud Kimiai, i pesnik Ahmad Šamlu. Ovaj umetnički trojac potom životari, prati sazrevanje polja šafrana, udaljenu borbu žena protiv klerikalaca, u slobodno vreme praveći teleskope po uzoru na velike fizičare zapadnog sveta – Galileja, Kopernika, Njutna, Liperšija. Gotovo lišen fabule, drugi deo romana prožimaju dijalozi i interpretiranjestarihtekstova, potraga za kamenjem i topljenje stakla za izradu sočiva, pisanje poezije, kadriranje okoliša i ispijanje čaja, uz povremene patorle bradatih muškaraca i sporadične sukobe disidenata i vojske u podnožju planine.
Iako deluje da Kader Abdolah piše knjigu o tri umetnika koji se dečački igraju astronoma, istraživača zagledanih u nebo i prvih opisivača sveta, roman posredno pretenduje da napetu političku stvarnost savremenog Irana ispriča univerzalnom pričom o sukobu dobra i zla. Sa jedne strane to čini uvođenjem motiva krave – koja se najpre pojavljuje u citatima i sećanjima, a potom postaje pratilja naratora na putu do kuće, kao i nova zaštitnica sela. Zoroastrinski motiv plodnosti, nevinosti i pravde, u prenesenom značenju dolazi u selo zajedno sa pripovedačem, postajući granično biće između režimskog zatiranja i mirnog seoskog života, između plodnog planinskog predela i trulog sistemskog postupanja. Sa druge strane, pored motiva krave, u romanu više epizodnih likova ponavlja rečenicu – neću umrijeti dok se ovo ne završi – pri čemu se u jednoj od varijanti tog refrena zamenica ovo i eksplicitno odnosi na klerikalni režim (300).
Nadovezujući se na tu rečenicu, Kader Abdolah piše roman koji oživljava likove iz različitih vremena,skicirajući njihove priče polako i strpljivo, pokušavajući da zabeleži lepotu, pre nego što bude kasno.