PIŠE: Ivana Golijanin
Intermezzo nas na neki način prisiljava da se suočimo s neugodnim pitanjima: Šta znači biti sâm kada si okružen ljudima? Može li genijalnost nadoknaditi emocionalnu prazninu? I, najvažnije: kako živjeti u svijetu gdje sve veze izgledaju prolazne, a svaka pobjeda sa sobom vuče novu vrstu gubitka?
„Zastrašujuće je kako sve brzo propada.“
˗ Sally Rooney, Intermezzo
Sally Rooney radi ono što najbolje zna – piše o ljubavi i pokazuje koliko su kompleksni ljudski odnosi. Njen novi roman Intermezzo može se čitati kao slojevita i introspektivna refleksija o duboko ukorijenjenom paradoksu porodičnih i partnerskih veza u savremenom dobu koje, barem na površini, podstiče individualizam. Pri tome se bliskost često doživljava kao nešto krhko, privremeno i teško održivo. U središtu te napetosti nalaze se braća Peter i Ivan Koubek, čiji odnos utjelovljuje upravo tu kontradikciju: iako su međusobno emocionalno distancirani, pa čak i otuđeni, oni ostaju neraskidivo povezani ne samo krvnim srodstvom, nego i zajedničkim iskustvom gubitka oca, tišinom koja prati očevo odsustvo i težinom svega onoga što nikada nije izgovoreno. Kroz njihove paralelne priče – Peterove neuspjele veze sa Sylvijom i Naomi, te Ivanov kratkotrajan, ali važan susret sa gotovo petnaest godina starijom Margaret – roman istražuje partnerske veze, iluziju kontrole i neminovno propadanje onoga što nam se do tada činilo stamenim.
U Intermezzu, razlike u godinama ne predstavljaju samo biografski detalj, nego su ključan okvir kroz koji se oblikuju odnosi moći, očekivanja i mogućnosti razumijevanja među likovima. Odnos Ivana i Margaret na prvi pogled nosi potencijal društvene nelagode, zbog obrasca koji iznevjerava očekivanja (mlađi muškarac, starija žena), ali se upravo kroz tu asimetriju otvara prostor za drugačiju vrstu bliskosti, manje opterećenu unaprijed zadatim ulogama. Nasuprot tome, Peterov odnos sa deset godina mlađom Naomi prati društveno „prepoznatljiviji“ obrazac starijeg muškarca i mlađe žene, ali upravo ta prividna normalnost prikriva dublju neravnotežu: razlika u godinama ovdje se prepliće s ekonomskom i emocionalnom nejednakošću, čineći odnos istovremeno ranjivim i potencijalno manipulativnim. Kroz ove odnose roman će na mnogo mjesta sugerisati da godine same po sebi nisu presudne, nego način na koji se ukrštaju s drugim faktorima, poput ekonomske i društvene moći, iskustva, jer tek u tako postavljenoj mreži postaju etički i emocionalno relevantne.
Roman se razvija i kao suptilna studija suprotnosti, u kojoj se Peter pojavljuje kao društveno funkcionalan, naizgled samouvjeren i uspješan advokat, koji ipak iznutra luta i gubi orijentaciju; dok je Ivan prikazan kao briljantan šahista čija izuzetna inteligencija, umjesto da ga približi drugima, dodatno produbljuje njegovu izolaciju i trajni osjećaj nepripadanja. Intermezzo prvenstveno razara ideju kontinuiteta kao takvog, kroz stalno prisutne prekide i zastoje, ne samo na nivou radnje, nego se istovremeno upisuje u samu strukturu jezika. Roman odlikuju duge i razgranate rečenice, pune preispitivanja, čime tekst djeluje kao tok svijesti u realnom vremenu, a ne kao niz već gotovih radnji. Ovakva sintaksa posebno odražava Peterovu nestabilnu svijest, dok su dijelovi s Ivanom ispisani jednostavnije, naglašavajući njegovu uskogrudu sposobnost razumijevanja društvenih odnosa. Priča, u tom smislu, ne napreduje linearnim putem, niti teži razrješenju. Neprestano oklijeva, zastaje i vraća se unazad, što na neki način postaje formalni ekvivalent procesa žalovanja, želje koja ne nalazi ispunjenje i razumijevanja koje uvijek dolazi prekasno, kao odjek nečega što je već prošlo.
Peterova svijest naročito jasno pokazuje ovu strukturu, budući da je ona organizovana ne kao neposredno iskustvo, nego kao stalna naknadna pamet. On, naime, nikada nije zaista prisutan u vlastitom životu, nego mu prilazi retroaktivno, kao nečemu što se već dogodilo i što se tek naknadno pokušava razumjeti. Smrt oca, za koju bismo pretpostavili da označava početak procesa žalovanja, ovdje ne donosi ništa novo, nego razotkriva da je žalovanje već unaprijed bilo prisutno, kao stalno stanje iscrpljenosti. Peter na jednom mjestu kaže da je vjerovao da život mora voditi nečemu, da svi nerazriješeni sukobi i pitanja vode nekom velikom ispunjenju, da bi tu misao gotovo istovremeno poništio.
Ivan, nasuprot tome, funkcioniše unutar drugačije logike, u kojoj se sve odvija kroz jasno definisane korake, gotovo mehanički i po automatizmu, ali ipak ostaje nesposoban da taj obrazac prevede u svoje privatne i profesionalne odnose. Tamo gdje Peter pretjerano tumači i analizira, Ivan kao da je nesposoban da svoj život dovede u, makar i prividno, stanje cjeline. Zajedno, oni ne predstavljaju suprotnosti koje se poništavaju, nego radije dopunjavaju: višak svijesti s jedne strane i manjak osjećaja za društvene interakcije, s druge. U tom širem smislu, „intermezzo“ ne označava tek kratku pauzu između dva događaja, nego se pokazuje kao sama struktura postojanja – kao stanje između, koje nikada ne postaje konstanta. Život se kod braće odvija upravo unutar tog neuhvatljivog prostora, u kojem se smisao ne uspijeva učvrstiti, u kojem stalno izmiče i raspada se prije nego što bude dovršen.
Intermezzo se može razumjeti i kao roman o pauzama, trenucima tišine koji se javljaju između haotičnih tokova života, o prolaznim susretima koji nakratko ublažavaju usamljenost i o iluziji kontrole koju pokušavamo održati nad vlastitim postojanjem. Rooney uspijeva s izuzetnom preciznošću razotkriti koliko su ljudski odnosi istovremeno neophodni i kao takvi nestabilni, te koliko je potraga za smislom često obilježena nesigurnošću. Njeni likovi upravo egzistiraju u takvom prostoru neizvjesnosti, razapeti između izgovorenog i prešućenog, između djelovanja i potisnutih emocija. Rooneyjina proza, kao jedna od naglasovitijih svoje generacije, podsjeća na to kako malo toga u životu zapravo možemo kontrolisati – svoje veze sa drugima, radosti, tugu, pa čak i želje. Intermezzo nas na neki način prisiljava da se suočimo s neugodnim pitanjima: Šta znači biti sâm kada si okružen ljudima? Može li genijalnost nadoknaditi emocionalnu prazninu? I, najvažnije: kako živjeti u svijetu gdje sve veze izgledaju prolazne, a svaka pobjeda sa sobom vuče novu vrstu gubitka?