Rachel Kushner, Jezero postanja, s engleskog prevela Mirjana Evtov
PIŠE: Dalibor Plečić
Snaga ovog romana leži u njegovoj višeslojnosti i polivalentnoj slici sveta koju nam nudi, a pre svega u suptilnoj kritici savremenih stranputica razularenog kapitalizma.
Kada se dijapazon interesovanja jedne spisateljice (ili pisca) širi od Kubanske revolucije i kalifornijskih zatvora, preko motociklističkih trka, do eko-komuna u Francuskoj, onda ne možemo sumnjati u razuđenost i šarenolikost njenih tema. Rachel Kushner zbilja se ubraja u red „ugrožene“ vrste američkih, možda i svetskih spisatelja koji još uvek veruju u delo kao poprište ideja i društvenih promišljanja, a ne samo kao platformu za psihološke ispovesti u autofikcijskim artikulacijama misli. Ona to dokazuje u svojoj fikciji (u romanima: Telex from Cuba (2008), The Flamethrowers (2013), The Mars Room (2018); u zbirci priča The Strange Case of Rachel K; kao i u zbirci eseja The Hard Crowd) i publicistici, a obradu tema o politici, kapitalizmu, umetnosti, nasilju, klasama i kontrakulturi nikada ne prepušta suvoparnim teorijskim traktatima, trivijalnim opštim mestima ili površnom, redundantnom diskursu, već je prožima nekom imanentnom pankerskom energijom i žarom. Njeni junaci tumaraju po marginama političkih sistema, balansirajući na ivicama istorijskih lomova i ideoloških zabluda, uz implicitnu fascinaciju autorke načinima na koje moć formira i uokvirava svakodnevni život. Na tom tragu je i njen do sada poslednji roman, Jezero postanja, koji je objavila 2024. godine.
Glavna junakinja romana jeste Sadie Smith, Amerikanka koja pod lažnim identitetom dolazi u ruralne predele jugozapadne Francuske, među grupu mladih ljudi koji su napustili Pariz u pokušaju da pronađu način života izvan pustošenja koja sa sobom nosi gradski kapitalizam – tačnije, unutar ekološke zajednice okupljene oko „LeMoulina“. Sadie je policajka i doušnik, potpuno lišena empatije i nesposobna da vidi ikakvu svrhu u nastojanju tih ljudi da kolektivizuju imovinu i pronađu sklad s prirodom. Već u samom začetku priče postaje jasno da Kushner neće insistirati na klasičnom špijunskom zapletu; štaviše, fokus romanesknog narativa dublje rezonira sa ontološkim pitanjima o čoveku i njegovim ulogama unutar simulakruma ljudskih odnosa i njihove tobožnje bliskosti. Sadie nije ni heroina ni antiheroina, niti je reakcionarka ili konzervativka. Ona nema moral jer je odlučila da zapravo i nije individua. Štaviše, potreba za stalnim potvrđivanjem sopstvenog ego-identiteta, formiranjem ega ili društvenog identiteta unutar grupe – za nju je tek vid slabosti. Sadie je zapravo proizvod sveta u kojem su identitet, moral i politička uverenja postali tek promenljive strategije preživljavanja. Inteligentna, manipulativna, cinična i gotovo lišena stabilnog emotivnog uporišta, Sadie deluje kao simptom epohe koja više ne veruje ni u ideologiju ni u autentičnost.
Jezero postanja praktično funkcioniše kroz dva paralelna narativna toka koji se međusobno ogledaju. Pored tog spoljnog sloja romana u kom se odvija radnja, nalazi se i drugi, onaj unutrašnji – mailovi Brune Lacombea. Možda najprivlačniji deo romana jeste upravo njegov lik, prikazan kao gotovo mitska figura filozofa-pustinjaka čije mailove Sadie presreće. Bruno nema pojma da Sadie uopšte postoji. Ali, njoj se čini da joj je on jedini prijatelj jer s tolikom pažnjom prati njegove mailove da, kako knjiga odmiče, na neki način počinje i da se slaže s njim. Bruno je, nadasve, čovek kojeg su suštinski oblikovali događaji u Parizu iz maja 1968. godine, onaj kratki blesak nade i uzbuđenja zbog mogućeg pada francuske vlade, koji se na kraju ipak nije dogodio. Mnogi od tih ljudi su se tada povukli u unutrašnjost kako bi obnovili ideju da tamo i dalje postoji revolucionarni potencijal. Stoga je Bruno neko ko je, poražavajuće, zaključio da je kapitalizam tu da ostane zauvek (osećaj koji, priznaćemo, dele mnogi od nas). Iz tog razloga, ovaj sloj romana ima izniman značaj jer ukazuje na naš „pogrešan put” ili, kako to Bruno opisuje: „trenutno jurimo pravo u provaliju u sjajnom automobilu bez vozača”. S druge strane, Bruno je neko ko je odbacio civilizaciju i živi u podzemnoj pećini na svom seoskom imanju, ali je istovremeno u svakodnevnoj e-mail prepisci s aktivistima. To je divna protivrečnost ovog romana. Brunovi mailovi imaju i ulogu usporavanja naracije, što deluje produktivno na strukturu dela čija radnja nikud ne jurca, a svuda stigne.
Snaga ovog romana leži u njegovoj višeslojnosti i polivalentnoj slici sveta koju nam nudi, a pre svega u suptilnoj kritici savremenih stranputica razularenog kapitalizma. Jezero postanja ogleda se i u izuzetno živahnom, zanimljivom i suptilnom stilu kojim autorka opisuje situacije, likove i filozofsko-ontološke digresije. Njenoj duhovitosti ne manjka preciznosti, ali joj manjka političke korektnosti, što me je duboko obradovalo i u čijem sam odsustvu neumitno i sistematski uživao.