Zarad razvoja bilo koje umjetnosti, bitno je prepoznati i zabilježiti iskorake – i to na širem kulturnom planu i svemu onome što umjetnosti pripada. Kada je asocijacija na književnost u globalnoj društvenoj svijesti često ograničena na, skoro pa isključivo, dugoromanske prozne forme, zanemarujući svaku ostalu, skraćujemo nepregledne granice stvaralačkog umijeća.
Čin prevoditeljice Sandre Mehmedović i redakcije Buybooka da „omoguće“ kultnom liku iz svijeta književnosti za djecu, naoko strašnom Grafalu, da nakon tri decenije svjetske prepoznatosti napokon „ušeta“ u ruke najmlađih bosanskohercegovačkih čitalaca sa prvim bosanskim prevodom – jeste, ni manje ni više, nego – iskorak!
RAZGOVARALA: Šejla Džindo
Bilježimo da je u pitanju prvi prevod kultnih slikovnica na bosanski jezik – Grafalo i Grafalovo dijete. Prva publikacija koja je Grafala (org. The Gruffalo) kao lika upisala u evropsku i svjetsku književnu scenu bila je iz 1999, britanske autorice Julie Donaldson i ilustratora Alexa Schefflera. Od toga do danas prodano je 14 miliona primjeraka, o njemu su napravljeni film i mjuzikl. S obzirom na sve ovo – koliki je pritisak zbog odgovornosti bio premijerno prevoditi lika koji je odgojio generacije širom svijeta?
Budući da već godinama svakodnevno istražujem dječije knjige i autore/ice, itekako sam bila svjesna važnosti Grafala koji je postao klasikom dječije književnosti. Stoga, kada me urednica Ena Hasečić pitala da li bih prevela Grafala, na prvu sam osjećala veliko uzbuđenje i sreću. Međutim, ubrzo nakon toga me obuzela trema jer sam bila svjesna odgovornosti koju nosim kako prema Grafalu i njegovoj autorici, tako i prema djeci iz BiH.
Specijalizirali ste svoje djelovanje na polju književnosti za djecu, ne samo kroz prevodilačku ulogu, nego ste i rado viđeno lice koje realizira radionice za najmlađe na Međunarodnom festivalu književnosti Bookstan. Iz Vašeg iskustva – da li biste rekli da zanemarujemo književnost za djecu, kako na tržišnom polju ponude, tako i u shvatanju njene odgojne važnosti?
Itekako zanemarujemo dječiju književnost, posebno mi u BiH. Prateći izdavačke kuće iz susjednih zemalja, primijetila sam da oni mnogo više ulažu u dječiju književnost prevodeći ne samo klasike, već i popularna savremena izdanja dječije književnosti. U BiH je jako teško doći do knjiga koje se u drugim zemljama mogu naći u apsolutnoj svakoj knjižari u gradu, stoga se ja dovijam na sve moguće načine kako bih svojoj djeci nabavila knjige koje će oni sa užitkom čitati. Ne znam šta je tačno razlog za toliku nezainteresovanost za dječiju književnost u BiH, ali ću se ja svim silama truditi to promijeniti šireći svijest o važnosti čitanja djeci, okružujući ih knjigama koje će djeca zaista voljeti.
Kada govorimo o ulozi književnosti za djecu – mogu li likovi iz bajki da oblikuju vrijednosti koje će djeca njegovati u budućnosti? Ili da ispune ono što često napomenemo – da ne trebamo naivno smatrati da su dječije priče samo za djecu – nego motivišu i neke odrasle da revidiraju svoje stavove?
Naravno da likovi iz knjiga mogu utjecati na dječije svjetonazore jer se djeca kroz književnost upoznaju sa svijetom oko sebe. Međutim, dječija književnost nikad nije ni bila stvarana samo za djecu, počevši od bajki koje se u izvornom obliku ne bi ni trebale čitati mlađoj djeci jer njima nisu ni bile namijenjene, do današnjih dječijih knjiga koje, između ostalog, kriju reference koje samo odrasli mogu razumjeti.
Da li su slikovnice medij koji danas može doći do izražaja, odnosno, jesmo li, uprkos potpunoj dominaciji sadržaja s ekrana, i dalje željni dobre, stare, opipljive, ukoričene priče?
Mislim da je nakon Harryja Pottera to teško očekivati u mjeri u kojoj smo mi tada isčekivali svaki novi dio iz pomenutog serijala, međutim, primijetila sam da se djeca raduju svakom novom dijelu npr. Isadore Moon koja je postala jako popularna među djecom predškolskog uzrasta. Kada je Grafalo izašao u prodaju, roditelji su mi se svakodnevno javljali kako bi mi prenijeli oduševljenje svoje djece knjigom i kako se nadaju da ćemo prevesti i ostale knjige Julije Donaldson. Moj dječak se mnogo raduje novim knjigama autora koje voli čitati, tako da iskreno vjerujem da se djeca i danas iskreno raduju knjigama kada su od malena izložena istima naspram ekrana.
Možemo govoriti i o prisustvu ovakvih djela u formalnim institucijama. Naša školska lektira je prilično statičnog i ograničenog spiska, te često izostavlja savremene autore, kao i nedavno popularizirane forme poput stripova ili modernih slikovnica. Šta gubimo time što u obrazovnom procesu nudimo tekstove koji često više i ne odgovaraju vrijednostima ni zahtjevima savremenog doba, dok svjetski hitovi, poput ovog, ostaju rezervisani samo za, takozvane, kućne biblioteke i roditelje koji to mogu priuštiti?
Da, to je nešto o čemu i sama često razmišljam. Nisu u pitanju samo biblioteke, već i knjižare koje su oskudno opremljene knjigama savremene dječije književnosti. Stvarno mislim da djeca gube mnogo zbog toga jer su današnje knjige pisane baš za njih, a njima se i dalje nude knjige iz doba koje njima nije poznato i sa kojim se oni ne mogu poistovjetiti. I zato se i ne treba čuditi kada djeci nije zanimljivo čitati lektire. Mi smo u srednjoj školi na jezičkom smjeru imali dodatne časove bosanskog jezika na kojima smo isključivo čitali knjige iz savremene književnosti, i to su knjige u kojima je cijeli razred najviše uživao. Mi smo među prvim generacijama koje su čitale Karima Zaimovića i dobro se sjećam sa kolikim smo užitkom razgovarali o Tajni džema od malina.
Slikovnice se rijetko recenziraju ozbiljno – a kako to utiče na razvoj publike i na sami odabir onoga što roditelji kupuju?
Pa da, i nerijetko se objavljuju knjige koje zaista nisu kvalitetne, a koje se masovno prodaju jer ili roditelji nemaju puno drugog izbora ili jer jednostavno ne znaju za bolje slikovnice.
S obzirom na to da ste zasigurno „ušli“ u Grafalovu materiju, šta biste poručili potencijalnim čitateljima - zašto bi ova knjiga bila zanimljiva najmlađima? Ja bih rekla kako Grafalo ima taj zanimljivi dramski moment prevarenog očekivanja. Nešto nalik kultnoj Ljepotici i zvijeri, ta situacija u kojoj kroz tog na oko neizglednog lika čudovišta učimo važnu životnu lekciju – da stvari nikada nisu onakve kakve nam se na prvu doimaju…
Da, ali također mislim da je Grafalo djeci toliko zanimljiv za čitati baš zbog rime i načina na koji je pisan. Tekst je zanimljiv, lako pamtljiv, na trenutke smiješan, a i kao što ste spomenuli nosi taj zaokret koji je djeci posebno zanimljiv. Grafalo ipak postoji!
Prevesti nužno znači i interpretirati – to čitamo i učimo iz teorija književnosti. A, interpretirati nužno znači prilagoditi komunikacijskim navikama jednog društva i prostora. Kako za Vas izgleda taj proces? Ipak, radite na tržištu koje je pod stalnim administrativnim teretom – zahtjevi su veoma specifični i, na neki način, zarad publike, moraju integrisati ta tri zvanična jezika.
Trudila sam se prvenstveno da tekst bude što razumljiviji i bliži djeci iz BiH, da ga osjećaju svojim. Zato Sova kaže: Moram bježati, KUKUUUU!, naslanjajući se na izraz koji mi kao narod koristimo u svakodnevnom govoru. Hrvati imaju svoj prevod, Srbi svoj prevod, i sada su Bosanci i Hercegovci dobili svoj prevod.
Međutim, da li u slikovnicama jezik uopšte može biti „strogo standardizovan“ ili se treba dati sloboda u korištenju živih, autentičnih i lokalnih bosanskih idioma?
Apslolutno se sloboda treba dati u korištenju svakodnevnog, bosanskog govora kako bi taj tekst bio razumljiv i blizak djeci kojoj je i namijenjen.
Vjerujem da morate koristiti fraze koje su bliske najmlađima – a te fraze ne samo da nisu dio standardizovanog jezika, nego su i podložne stalnim izmjenama iz generacije u generacije. Pritom, znamo da su djeca i najiskrenija, ali i najosjetljivija publika…
Tako je! Velika je odgovornost prevoditi dječije knjige jer ne samo da taj tekst treba biti razumljiv djeci, već im se i treba približiti, svidjeti, učiniti zabavnim i razigranim kako bi djeca posezala za tom knjigom i istinski uživala u njoj.
Konkretno u slučaju strukture Grafala, ali i mnogih drugih svjetski poznatih slikovnica, komunikacija i naracija se dešava u stihu. Da li onda to zahtijeva i poseban autorski pečat, kao i senzibilitet za književnost?
Apsolutno! Jako je izazovno prevoditi rimu jednog jezika u drugi, poštujući strukturu, kontekst u kojem je tekst pisan, te održati ritam. Prevode treba raditi neko ko poznaje i razumije djecu i njihov svijet, ko zna komunicirati jezikom djeteta i ko razumije važnost prevođenja knjiga za djecu i o djeci.
Upravo zbog tog očiglednog i odgojnog i književnog doprinosa - prevodioci dječije književnosti, na Zapadu (kako to volimo reći), imaju status ravnopravnih koautora knjige i ime im se nerijetko nalazi upravo na naslovnoj strani pored izvornog pisca. Kakav je taj status u BiH? Da li su upravo osobe čije je prevodilačko umijeće zaslužno za to važno društveno upoznavanje sa svjetskom književnosti – u potpunosti van javnog prostora, pa i u sjeni pisaca?
U BiH to definitivno nije slučaj kao na Zapada. Dešavalo mi se da se nigdje ni ne navede moje ime kao prevoditeljice knjige, što se negdje drugo nikada ne bi moglo desiti. U BiH se rijetko priča o prevodiocima i njihovoj ulozi kada je u pitanju prevođenje, a ta uloga je od iznimne važnosti jer u tekst valja ući, razumjeti ga, analizirati, promišljati i smišljati načine kako da se taj tekst što vjerodostojnije prevede, a da opet bude blizak i razumljiv publici kojoj je namijenjen.