Slobodan Blagojević, O prirodi stvari
PIŠE: Stanislava Paunović
Slobodan Blagojević ovu knjigu namenjuje onima koji, nasuprot realnosti, lutaju „za mislima o svrsi svoje pojave u životu univerzuma”.
Knjiga O prirodi stvari predstavlja novu filozofsko-poetsku zb(i)rku misaonih nepristajanja, zapitanosti i kontradikcija Slobodana Blagojevića, sarajevskog pisca, pesnika, esejiste i prevodioca. Nakon trotomne antologije Velika knjiga lirske poezije Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije od početaka do danas (2025, Buybook), Blagojevića ovde čitamo u drugačijem, melanholičnom i introspektivnom ruhu – sa jednako monumentalnim stremljenjima.
U dijalogu sa Lukrecijevim istoimenim spevom, delo pred nama sastoji se iz tri žanrovski neodredive knjige, koje funkcionišu kao (ne tako) „mali zbornik nedorečene kobi i rastresenih duševnih odgovora na zov apsoluta” (7). Ovim nacrtom, odslikom, ili „knjigom fatalističkih impresija” (7), Blagojević kroz fragmente protivrečnih razmišljanja pokreće i varira osnovna pitanja ljudskog postojanja – od neiscrpne potrage za smislom, preko mapiranja vlastitog položaja i prolaznosti u beskrajnom kosmosu, do zapitanosti nad prirodom vremena, ništavilom, apsolutom, mistikom atoma ili kretanjem nebeskih tela.
U nemirenju sa domišljenim idejama, autor kroz pleonazme i tautologije ostvaruje osnovni mehanizam variranja i sučeljavanja oprečnih doživljaja stvarnosti, ne bi li izrazio njihovu punoću: „Prevazilazi me dinamika vlastitog doživljaja svijeta” (10). U tom smislu, trodelna struktura knjige može se uporediti sa trijadom dijalektičkih metoda: kao teza, antiteza i (anti)sinteza, koje kroz sukob ideja pokušavaju da dovedu čitatelje i čitateljke do nekog višeg saznanja.
Prva knjiga, naslovljena kao Primjena Scile, kroz formu sličnu dnevničkim zapisima ilustruje duševna previranja osobe koja „od sebe pobjeći ne može” (7). Obeležena kao modus vivendi, ova celina podseća na još jednu autobiografiju bez činjenica – Pesoinu Knjigu nespokoja, čiji naslov jednako odgovara i Blagojevićevom delu.
U drugoj knjizi, Debris Haridbe, rekonstruišemo olupine duševnog brodoloma, kao antitezu prve celine, ilustrovanu kroz niz platonovskih dijaloga. Pripovedač i drugo lice – nekad obeleženo kao luđak, filozof, poznanik, ili prosto stranac, iznova „uvježbavaju prazninu” (21), često kroz nizanje međusobno oprečnih stavova. Kao „nastavak otpočetog tkanja“ (97), oznaku druge knjige – modus procedendi (način postupanja), možemo čitati i kao izraz potrebe za pisanjem.
Treća knjiga, nazvana Protupoučci, umesto očekivanog ishoda (pouke?) nudi protiv-zaključak ili antisintezu, kao neminovan produžetak misaonog kruženja: „kroz trnje do skepse i natrag” (60). Ova celina, formalno sastavljena od kratkih, sentencioznih tvrdnji o prirodi stvari – poput istine, ljudske naravi, sećanja, emocija i slično – stilski najviše odgovara Lukrecijevom spevu, čiji citati prožimaju Blagojevićevo delo. Iako na širem, kompozicionom planu možemo govoriti o razvoju ideja i forme, sveprisutne protivrečnosti, ponavljanja i kruženja potvrđuju utisak da pisani fragmenti zapravo ne zahtevaju kontinuitet linearnog čitanja.
Izmeštanjem iz svakodnevnih misaonih obrazaca, ili kao vid reakcije na njih, knjiga ostaje dosledna u jednom aspektu – u svojoj odbojnosti prema konkretnom, materijalnom svetu, odnosno istorijskom, društvenom iskustvu. Tako u jednom fragmentu čitamo: „Suštini vremena može se približiti samo onaj koji je u stalnoj pobuni protiv svakog njegovog trenutka” (192). U tom smislu, Blagojević ovu knjigu namenjuje onima koji, nasuprot realnosti, lutaju „za mislima o svrsi svoje pojave u životu univerzuma” (25).
Na čitateljkama i čitaocima ostaje da utvrde da li danas, uprkos svim ratovima, krizama i dimenzijama lične i kolektivne ugroženosti, povratak elementarnim, egzistencijalnim pitanjima, kao vid „traganja za izgubljenim bezvremenom” (74), uspeva da ponudi alternativu, ili makar beg, od stvarnosti.