Piše: Srebren Dizdar
Vjerovatno je tek dobro informiranim znalcima književnosti negdje u glavi zaostalo ime Jana Nepomuka Nerude (1834.-1891.), češkog pjesnika, pisca, novinara i svjetskog putnika (češki: cestovatel), koji je za života posjetio Egipat i Palestinu, Francusku, Italiju i Njemačku, te i Balkan od Slovenije do Srbije. Danas bi ga mnogi zamijenili za čileanskog diplomatu, ali, prije svega, pjesnika i potonjeg nobelovca (1971.) Pabla Nerudu (pravim imenom: Ricardo Eliécer Neftalí Reyes Basoalto, 1904.-1973.), koji je, nakon što je, kao nadobudni mladac, u nekom almanahu naišao na to neobično prezime Neruda, odlučio da pod tim pseudonimom objavi svoje prve pjesme u časopisu Selva austral (Južna džungla) 1920. godine. Nema pouzdanih podataka da li je, zaista, imao na umu češkog kolegu po peru, za kojeg je mnogo kasnije izjavio da nikad nije ni čuo niti znao za njega, ali je sigurno da su obojica bili veliki poštovaoci francuskog jezika i kulture. Prema jednako nepouzdanim izvorima, mladi Jan Neruda je detaljno proučio kartu Pariza prije nego se otisnuo u “grad svjetlosti“ (la Ville lumière) u aprilu 1863. godine, a po nekim novijim podacima, to se dogodilo 5. maja iste godine. Bilo je to prvo veliko putovanje mladog zanesenjaka u “ville enchantée de sa fantaisie“ (čarobni grad iz njegove mašte), u kojem je proveo šest sedmica, tačnije, period od 11. maja do 13. juna i o čemu je pisao u tadašnjim praškim listovima Hlas (Glas, od 6. do 23. juna 1863.) i Rodinna kronika (Porodična hronika), u periodu od 28. juna do 28. oktobra 1863. Ti su zapisi kasnije sakupljeni i prevedeni na francuski kao Les tableaux parisiens (izvorno objavljeni kao knjiga na češkom jeziku na 141 stranica kao Parižské obrázky /= Pariške slike/, 1958.), po uzoru na Nerudinu zbirku feljtona nastalih prema novinskim tekstovima od 1864.-1875., a koja je objavljena pod nazivom Pražské obrázky (Praške slike, ili Slike iz Praga, 1876.).
Smatra se da je Jan Nepomuk Neruda svojim specifičnim realističkim stilom, u kojem je bilo podosta njegovog književnog ali i žurnalističkog nerva, umnogome doprinio razvoju feljtona (fr. feuilleton), ili onoga što se na našim prostorima naziva “podlistak“ kao publicistički spoj prikaza određenih tema iz različitih uglova. Feljton je od 19. stoljeća postala stalna rubrika u dnevnim novinama u kojoj su se na pristupačan i živopisan način obrađivala aktuelna pitanja iz neke društvene sredine. Nerijetko su se u njemu prelamale i teme vezane za svakodnevnicu, bilo da se radilo o politici, književnosti ili umjetnosti uopće, a, u zavisnosti od profila autora i njegovih saznanja, bilo je tu i natruha iz znanosti, filozofije, psihologije, ekonomije, geografije i svega drugog što bi moglo zainteresirati šire čitateljstvo. Međutim, Nerudini tekstovi u ovom žanru su, u stvari, crtice, “listići“ ili “podlisci“ s putovanja (le feuilleton de voyage), kako ih naziva Marie Scherrer u svom iscrpnom prikazu mogućih izvora za Les tableaux parisiens, ispisanom 1936. Ova prilježna profesorica francuskog jezika u Pragu tokom 1930-ih godina u svom članku je uočila brojne sličnosti sa dva važna izvora koje je Jan Neruda koristio u svojim tekstovima o Parizu. Jedan se odnosi na tada veoma popularni turistički vodič na njemačkom jeziku (le Baedeker de Paris = Baedekerov vodič Pariza), izdanje iz 1863. godine, a drugi na ilustriranu knjigu o Parizu iz sredine 19. stoljeća (Paris en 1860 = Pariz 1860. godine) iz pera Louis-Désiré Vérona (kojeg Scherrer u svom tekstu pogrešno ispisuje kao Vernon!). Tu pogrešku ponavlja pedesetak godina kasnije i Antoine Marès, priređivač studije o Nerudinom boravku u Parizu i autor izabranih stranica prevoda njegovih impresija na francuski, iako je mogao konsultirati dostupne izvore i lako provjeriti o kome se, doista, radi.
U Véronovoj knjizi je, pored brojnih faktografskih podataka o gradu, njegovim ulicama, crkvama, palatama, kasarnama i stanovništvu, dat veoma detaljan opis tadašnjih teatarskih kuća u prvih šezdesetak godina 19. stoljeća (Les théâtres de Paris de 1806 à 1860, što je i podnaslov njegove zanimljive knjige), budući je Véron jedno vrijeme bio veoma poduzetni direktor Pariške opere, ali i političar i izdavač uticajnih novina kao što su Revue de Paris (Pariška revija) i liberalni Le Constitutionnel (Ustavni). U ovom potonjem je više godina čuveni književni kritičar iz epohe pozitivizma Charles Augustine Saint-Beuve godinama objavljivao svoje redovne kolumne, kasnije sakupljene u 640 eseja poznatih kao Causeries de lundi (Ćaskanja ponedjeljkom, 1851.-1862.). Zasigurno su i Véronovi tekstovi, ali još više oni dijelovi iz Baedekerovog vodiča bili sjajan poticaj za mladog Jana Nerudu da ispiše veoma realistične prikaze života u Parizu, naročito opise tamošnje sirotinje, ili, općenito, ljudi sa margine. Scherrer je dobro primjetila da je veći dio Nerudinih napisa o Parizu bio neka vrsta kreativnog oponašanja pojedinih poglavlja iz knjige Paris en 1860, a i Baedekerovog vodiča o restoranima i kafanama [restaurace a kavárny = Restaurants et cafés], vozilima [povozy = Voitures], crkvama [kostely = Églises,], grobljima, [hřbitovy = Cimetières], ili teatrima [divadla = Théâtres], što se da lako uporediti i prema odlomcima iz oba djela, ili čak i većim prevodima iz Véronove knjige.
Vjerovatno se čitalac ovog teksta s pravom upitao kakve veze sve ovo dosad izneseno ima sa knjigom Pariški maraton Damira Uzunovića (Sarajevo, 1965. -), koju je objavio Buybook 2024. godine. Osim što je, kao i Nerudina knjiga, koja je posvećena boravku u Parizu 160 godina ranije, prikazala dvodnevni boravak autora i njegovog sina Dine u istom gradu 21. i 22. oktobra 2023. godine, i osim što je i sam Uzunović neko vrijeme radio kao novinar, kao, uostalom, i njegov neskriveni uzor u ovoj knjizi Ernest Hemingway; svaka druga moguća sličnost tu prestaje. Naime, Pariški maraton nema veze ni sa istoimenom atletskom utrkom (Marathon de Paris), koja se u tom gradu održava u ovom formatu nedjeljom u mjesecu aprilu od 1976. godine, niti sa sjećanjem nekog zanesenog ljubitelja ovakvih masovnih događanja širom svijeta, te nije ni zapis nekog nadobudnog sportskog novinara ili nekog današnjeg blogera koji ga je podijelio na društvenim mrežama. Istina, na samom kraju knjige, autor traži od sina i saputnika na ovom neobičnom putovanju da provjeri koliko su koraka, odnosno, kilometara, napravili u dva dana smucanja po Parizu, a kad mu Dino, pogledavši prije toga mjerač vremena na svom pametnom satu, kaže : “Ovdje piše 42 km i 195 m“, stiče se dojam da je završena jedna dionica, a da tek slijede neke nove. Taj dojam nije pogrešan, jer je vanjski okvir ove Knjige pisanja, kako je Uzunović definira na samom početku svojih dvodnevnih zapisa, mogući pandan Knjizi snimanja, koja je neka vrsta detaljno razrađenih faza stvaranja vizuelnog uratka (filma ili TV emisije).
U ta dva dana je oživljavao predratna sjećanja i uspomene, a ujedno i hodao gradom u potrazi za mjestima na kojima će se događati roman u nastanku Vera pelle (Prava koža). Knjiga je ilustrirana fotografijama koje je tokom njihovog ”maratona” zabilježio Dino svojim mobitelom, a, potom, pretvorena u sličice sa oblačićima, kao što se radi u stripovima. Ima tu i fotografija Milomira Kovačevića-Strašnog, ili plakata nekad popularnih filmova, pa i naslovnica knjiga, također prenesenih u formu stripa. One su date u crno-bijelom, retuširanom formatu, ali jako efektno prate dvodnevni narativ, prije i poslije podne do kasno u noć prvog dana boravka, te od jutra do kasnog popodneva, kada se vraćaju vozom za Luxembourg. U malom uvodu prije početka ovih šest-sedam vremenskih i prostornih odsječaka, autor kaže da je ova knjiga “i komentar na nenapisani roman, nešto kao Knjiga pisanja za roman u nastanku“. Po njegovom mišljenju, ona se može pisati i nakon napisanog romana, posve suprotno od onog što se događa u Knjizi snimanja kao dobro strukturiranom dokumentu, proisteklom iz scenarija za budući film.
U tom početnom nagovještaju se krije, ali i otkriva, u najmanju ruku svojevrsna dvostrukost ovog djela. Uzunović na više mjesta otvoreno kaže da mu je izvorna namjera bila da napiše roman pod radnim nazivom Vera pelle (Prava koža), čiji je junak nekadašnji štićenik Doma za nezbrinutu djecu (koga on kolokvijalno naziva “domac“) u mjestu Bijela u Boki Kotorskoj. Život ga je, kad je napunio 18 godina i morao da napusti dotadašnje prebivalište, nekim čudnim zapletima doveo do Pariza u kojem će se izdogađati niz epizoda ili međusobno povezanih priča, što bi trebalo da bude okosnica Uzunovićevog budućeg romana. Uz to što želi da sinu pokaže u dva dana neke vedute glavnog grada Francuske, autor istovremeno provjerava mjesta na kojima će se dogoditi neke od tih epizoda. Iz tog razloga insistira da ga sin gotovo neprestano fotografira mobitelom na određenim mjestima, koje hoće ne samo da upamti nego da ih ima trajno pohranjene u budućoj mapi kretanja njegovog junaka neobičnog imena Halal po gradu. Iako u knjizi nema jasne intertekstualne reference na Jamesa Joycea i njegov posve neobični i kontroverzni roman Ulysses (Uliks, 1922.), nije zgoreg napomenuti da je i Joyce, dok je pisao svoju krajnje eksperimentalnu proznu mješavinu, povremeno konsultirao Thom's Directory (Thomov almanah ili imenik), koji je sadržavao sve bitne podatke o Dublinu u Irskoj i njegovim značajnijim stanovnicima u drugoj polovini 19. stoljeća. Bez obzira na taj prilično pouzdani izvor, Joyce je u pismima iz Pule i Trsta uporno tražio od brata Stanislausa da mu provjeri određene ulice, zgrade ili osobe dok je pisao svoje djelo, valjda u cilju da osigura nekakvu faktografsku vjerodostojnost (fr. vraisemblance ili eng. verisimilitude).
Vjerodostojnost (španjolski: Verosimilitud) je šesta po redu od ukupno 13 preporuka koju je navodno na ceduljici napisala francuska spisateljica Marguerite Duras (1914.-1996.) svom podstanaru u potkrovlju u ulici Saint-Benoît br. 5 u Parizu, a tada još nadobudnom piscu iz Barcelone Enriqueu Vila-Matasu (1948. -), a ostale su:
1. Problemas de estructura. 2. Unidad y armonía. 3. Trama e historia. 4. El factor tiempo. 5. Efectos textuales. 7. Técnica narrativa. 8. Personajes. 9. Diálogo 10. Escenarios. 11. Estilo. 12. Experiencia. 13. Registro lingüístico.
Ili, što je izvjesnije da je to ovako izrečeno na francuskom :
1. Problèmes de structure. 2. Unité et harmonie. 3. Thème et histoire. 4. Le facteur temps. 5. Effets textuels. 7. Technique narrative. 8. Personnages. 9. Dialogue. 10. Cadres. 11. Style. 12. Expérience. 13. Registre linguistique.
U Pariškom maratonu je ponuđen prevod iz hrvatskog izdanja:
”Problem strukture, Jedinstvo i harmonija, Radnja i priča, Faktor vremena, Tekstualni učinci, Pripovjedna tehnika, Likovi, Dijalozi, Poprišta, Stil, Iskustvo, Jezički dijapazon.”
Uzunović u usputnom komentaru ispod ovih uputa kaže da bi one bile od koristi ”za sve one koji ikada kane pisati svoje prozne forme.”
To i jeste na tragu savjeta koji je Duras na svom ”nadmoćnom francuskom” (su francés superior / son français supérieur) dala Vila-Matasu da, ukoliko želi da napiše knjigu “koja će izazvati smrt svih koji je pročitaju, ili koji bi je pročitali" (la novela se proponía matar a quien la leyera, matar al lector segundos después de que éste la diera por terminada /le roman se proposait de tuer quiconque le lirait, de tuer le lecteur dès que celui-ci aurait fini de le lire), to treba da izvede na osnovu "tekstualnog učinka" (un efecto textual / un effet textuel). Prije nego je naveo ove upute, Uzunović vješto uvidi u svoju priču mansardu na 6. spratu zgrade u pomenutoj ulici u kojoj je Vila-Matas proveo dvije godine u Parizu (1974.-1976.) pišući svoju drugu knjigu a ujedno i prvi po redu roman La asesina ilustrada (Prosvijetljena ubica, 1977.). Treba li usput reći da je Vila-Matas jedan od najvećih Joyceovih poklonika i osnivača Vitezova reda Finneganovih (Knights of the Order of Finnegans), grupe zaljubljenika u roman Ulysses koja se okuplja svakog 16. juna da obilježi taj bitni dan (poznat i kao Bloomsday) u strukturi ovog djela? S druge strane, i Uzunović je neskriveni poštovatelj lika i djela ovog osebujnog katalonskog/španjolskog autora, kome se povremeno vraća (a i obraća) u Pariškom maratonu. Ono što dodatno povezuje Uzunovića i Vila-Matasa jeste i veliko obostrano poštovanje prema Ernestu Hemingwayju i njegovoj posthumno objavljenoj knjizi A Moveable Feast (Pokretni praznik, 1964.). Ta knjiga se sastoji od autorovog predgovora i popratne bilješke njegove prve supruge Hadley Richardson, te dvadeset povezanih memoarskih zapisa o njegovim impresijama o tom čudesnom gradu, gdje je kao novinar izvještavao za američke i kanadske listove o tome šta se tada događalo u Parizu u godinama nakon završetka I. svjetskog rata. Čim je objavljena, knjiga je postigla veliki uspjeh, što zbog njenog pitkog proznog stila, što zbog tada još veoma svježe uspomene na Hemingwayjevo samoubistvo tri godine ranije.
Vila-Matas je pročitao ovu knjigu kad mu je bilo 16 godina i zbog nje je sredinom 1970-ih i došao iz rodne Katalonije na dvogodišnji boravak u Pariz. U čast svog književnog uzora (a mi idolo de juventud) i kao sjećanje na taj svoj formativni boravak u tom gradu kao budućeg autora napisao je tridesetak godina kasnije knjigu París no se acaba nunca: tan feliz que ni me enteraba (Pariz nikada ne završava: tako sretan što sam to propustio, 2003.), koja je dobila naslov po posljednjem pasusu na samom kraju Hemingwayjeve knjige:
There is never any ending to Paris and the memory of each person who has lived in it differs from that of any other. We always returned to it no matter who we were nor how it was changed nor with what difficulties nor what ease it could be reached. It was always worth it and we received a return for whatever we brought to it. But this is how Paris was in the early days when we were very poor and very happy.
(Ne postoji niti jedan kraj Parizu a sjećanje svake osobe koja je živjela u njemu razlikuje se od bilo čijeg drugog. Uvijek mu se vraćamo bez obzira ko smo ili kako se Pariz promijenio, ili sa kakvim poteškoćama ili sa kakvom lakoćom mu se vraćamo. Uvijek mu se vrijedi vratiti, a zauzvrat dobijemo povratak štogod da smo u njega donijeli. Ali takav je bio Pariz u ranim danima kad smo bili vrlo siromašni i vrlo sretni.)
Napisana u formi između navodnih trodnevnih dnevničkih zapisa i impresija o brojnim ljudima sa kojima se susretao i družio, a među njima su bili i glumica Isabelle Adjani, teoretičar Roland Barthes, te i dramatičar i nobelovac Samuel Beckett, u knjizi Vila-Matasa se ponajviše govori o teškoćama sa kojima se stalno suočava nadobudni pisac da kako-tako preživi u francuskoj prijestonici s oskudnim novcem koji ima na raspolaganju. Za razliku od Hemingwayja, koji je ranih 1920-ih relativno dobro zarađivao od pisanja za novine preko Atlantika, Vila-Matas je u vrijeme prvog boravka u Parizu bio i vrlo siromašan i vrlo nesretan (muy pobre i muy infeliz), jer je bio željan pažnje i uspjeha koje će postići dosta kasnije kao svjetski priznati autor. U svih 113 manjih ali veoma heterogenih cjelina / zapisa u stilu intimističkih vinjeta, koje su svojevremeno privukle pažnju kritike na ranu Hemingwayjeve prozu, Vila-Matas prepliće stvarne i fikcijske činjenice, miješa ih sa brojnim autobiografskim podacima, slobodno komentira ljude i događaje, služi se paradoksima i parodijom, što ga legitimira kao istinskog postmodernističkog pisca sklonog poigravanju sa svim i svačim u cilju stvaranja novih iznenađenja i šokiranja čitaoca. Kako je dobro primjetio Božidar Alajbegović u svom prikazu prevoda ove knjige na hrvatski, ovo je:
roman o stvarnosti, zapravo tekst predavanja o ironiji, koja je sredstvo osporavanja, suprotstavljanja, izrugivanja stvarnosti, on pazi da knjigu ne pretvori u puku rekonstrukciju zbilje, nego stvara novi svijet koji je odraz postojećega u istoj mjeri koliko i njegova nadgradnja, pri čemu novostvorena realnost zbilju zrcali u istoj mjeri koliko je i osporava. U problematizaciji se stvarnosti Vila-Matas vodi pretpostavkom da je uvijek riječ o konstruktu, bilo da se radi o konstrukciji zbilje stvorene snagom pisane riječi kao i kad se od zbilje nastoji pobjeći kroz književnost. No tu se krug ponovno zatvara, jer zbilju je nemoguće posredovati u njezinu izvornom obliku, možemo je tek interpretirati. A ironija, koja je sredstvo borbe protiv stvarnosti, pokazuje se borbom protiv protoka vremena, nadolazećeg i neizbježnog – kraja života. Pa bez nje preostaju jedino očajavanje, tjeskoba, depresija.
Sve te osobine povremeno spominje i Uzunović kada se referira na ovo djelo, jer implicira da se i on služi takvim postupcima kao labavom okviru za svoj budući roman Vera pelle (Prava koža).
I sam naziv te još nenapisane knjige ukazuje na to da se može očekivati mnoštvo neočekivanih situacija i obrta ispod tog reklamnog slogana za kvalitet materijala od kojih je sačinjen neki odjevni predmet, ili možda i luksuzne cipele, što se i potvrđuje u nekoj od mnogih usputnih opaski, ili, kako ih sam Uzunović naziva u knjizi, “postilama“. Za one manje upućene, riječ “postila“ dolazi od latinske sintagme post illa verba textus, što bi, doslovno, značilo, “poslije onih riječi teksta“, i što bi upućivalo na komentare koji se ispisuju na rubu stranice nakon pročitanog dijela teksta u knjizi, dakle, na pridodati tekst na marginama. Iz tog razloga bi ih, možda, primjerenije bilo nazivati “marginalije“. Sigurno je da autor nije imao na umu religijske konotacije, jer se, u katoličkom bogosluženju, postile odnose na zbirku crkvenih propovijedi, pa i na narodsko tumačenje Biblije. U nekoj podrobnijoj analizi teksta Pariškog maratona bi se dalo ustanoviti da se najveći broj tih marginalija ili postila odnosi na književnost i književne staraoce, jer je podsjećanje na neke od njih veoma bitno kako za ove dvodnevničke zapise, tako i za kompoziciju još nenapisane knjige Vera pelle. I u takvom raznovrsnom intertekstualnom kontekstu se navode knjige, filmovi, pa i druge kulturološke reference do kojih je Uzunoviću, očigledno, stalo.
Naime, Uzunović kao da nije posve siguran u kom pravcu će ga odvesti njegova početna zamisao da napiše roman čiji se junak Halal svojevremeno i sam obreo u Parizu, pa mu se čini uputnim da u tom kreativnom vrenju traži inspiraciju u djelu koje svojim namjernim poigravanjima i njemu pruža mogućnost da krene sličnim putem u profiliranju svoje buduće knjige. Pri tome je ponešto suzdržan da posve otkrije tu književnu avanturu kako se ne bi unaprijed zapleo u vlastite maštarije o konačnom izgledu svog poduhvata. Uostalom, tako bi postupio i svaki drugi autor kada još nije niti grubo skicirao svoju knjigu, osobito u pogledu načina na koji bi je mogao ispisati. Uzunović je sklon nekoj mješavini dokumentarističkog i lirskog izričaja, sa čestim intertekstualnim referencama i vraćanjima u sjećanja na neka prošla vremena. Slično Aleksandru Hemonu, i njegova proza ima jak lični i ponešto melanholični naboj, kao što se može lako primjetiti na stranicama Pariškog maratona, koje vješto kombiniraju brojne podatke o dijelovima Pariza po kojima se kreću stariji i mlađi Uzunović sa njihovim neprestanim dijalogom kako, uz skromni budžet, na najbolji način provesti ta dva prekratka dana u velikom gradu. Svakako je to vrijeme nedovoljno, premda ni dvogodišnji boravak u tako zanimljivom gradu kao što je Pariz ne može ni približno iscrpiti uvijek nova otkrivanja nepoznatih pojedinosti, Doista, Pariz nikada ne završava (París no se acaba nunca), kako bi rekao Vila-Matas: on je vječiti Pokretni praznik (A Moveable Feast), kako sjetno i nekako zdravorazumski, (što bi moglo zvučati i kao: izistinski), kako je to davno kazao nobelovac Hemingway.
S druge strane, Vila-Matas je namjerno sklon da izaziva zabunu, što i jeste neka vrsta zaštitnog obilježja njegovog osebujnog postmodernističkog stila, pa se na prvim stranicama svoje knjige kao pita: ”¿Soy una conferencia o novela?” (Jesam li predavanje ili roman?), budući da tvrdi da je svojevremeno bio pozvan na neki znanstveni skup na Key Westu na Floridi o piscima koji bi mogli da se nazovu dvojnicima Hemingwayja i na kome je iznio svoje stavove o ironijskom postupku u pisanju svoje čudne proze. Sa konferencije su ga izbacili, jer nije nimalo sličio Hemingwayju (barem fizički, iako on uporno tvrdi da mu je veoma nalik), ali je očigledno da je i to samo dio autorove igre da što je moguće više krene pažnju na sebe.
Može se lako uočiti da se motiv dvojnika iznova vraća kao neka konstanta, koja je vidljiva i u tekstu Uzunovićeve knjige. Osim već spomenute opozicije Knjiga pisanja – Knjiga snimanja, na sceni je nekoliko parova dvojnika, pa i samog autora u sadašnjem vremenu, tu je i njegova stvarna inačica iz prošlosti, koju on ponegdje spomene, osobito u kontekstu njegovog dolaska u Pariz u aprilu 1987. godine, ali i nekih drugih situacija vezanih za njegov roman Ja sam (Buybook, Sarajevo, 2020.). U tom djelu se prepliće njegov fikcijski sa stvarnim likom, baš kao što to nagovještava da će se dešavati u strukturi još nenapisanog romana Vera pelle. On u drugom dijelu knjige Pariški maraton otkriva sinu da je Halal, glavni lik njegove nenapisane buduće knjige, u stvari, sâm Dino, kojeg autor / otac voda po određenim mjestima u Parizu ne samo da bi se uvjerio u autentičnost lokacija koje je prvi put gledao u proljeće 1987. nego i da bi, možda, u sinu potakao sklonost ka čitanju / pisanju, ili mu barem predočio svoju strast prema svijetu knjiga. Uzunović stariji u prvom danu hodanja po gradu u nekoliko navrata spominje kako ga je ljubav prema knjigama odvela da se bavi knjižarstvom (kao jednog od osnivača i suvlasnika knjižare i izdavačke kuće Buybook), jer je mislio da bi u “svojoj“ knjižari mogao do mile volje da (pro)čita sve knjige koje bi ga u datom trenutku zainteresirale. I Dino je u dvostrukoj ulozi, jer je nekoliko mjeseci ranije otišao u mjesto Esch-sur-Alzette u Luxembourgu s namjerom da tamo igra profesionalni nogomet, ali je prinuđen da radi kao vrtlar u Jardins de Luxembourg kako bi preživio i, eventualno, potpisao ugovor koji bi mu otvorio vrata za buduću sportsku karijeru. U Parizu je on i u ulozi pratioca svog oca, kojeg neprestano fotografira, konsultira Google Maps a i Google Translate, jer mu je znanje francuskog skromno, a s vremena na vrijeme gleda na svoj ručni mjerač / pametni sat i saopćava koliko su kilometara prevalili. On je istovremeno i turist kojem iskusniji putnik / otac objašnjava pariške znamenitosti i manje poznate lokacije, ali i pažljivi slušalac nepoznatih detalja iz porodične historije. Kao pravi postmodernistički lik, on svjesno prihvata očevo poigravanje sa svojom zamišljenom ulogom prototipa za lik Halala, jer želi da i sâm pronikne u očev spisateljski svijet mašte na sebi svojstven način. Dino je istovremeno i su-autor i komentator i fotograf koji bilježi očev lik na mjestima koja se nižu jedna za drugim. Taj niz fotografija iz mobitela je u knjizi transformiran u formu stripa sa pojašnjenjima (legendama), a ponekad i sa tekstom u oblačićima, što se može shvatiti i kao skraćena verzija knjige za one kojima je dovoljan “goli“ sinopsis a ne i razbijanje glave o intertekstualnim i drugim intermedijalnim poveznicama iz Uzunovićeve vizure. Nešto ozbiljnijeg, ili barem zainteresiranijeg, čitaoca bi takav postupak naveo na dalje traganje za izvorima ili dešifriranju pojedinih dijelova u knjizi u cilju sklapanja šire slike. Naravno da bi se moralo posegnuti za nekim djelićima iz Uzunovićevog romana Ja sam, tačnije u onim segmentima koji se nadovezuju na pojedine članove autorove porodice (majku, oca, sestru, suprugu, djecu …), ili stvarne ili fikcijske osobe koje on namjerava da u neizvjesnom trenutku budućnosti poveže u svom novom romanu u začetku.
Čini se da je takav pristup, bar dok se ne pojavi konačna verzija romana Vera pelle, odveć spekulativne naravi. Iako na nekim mjestima u Pariškom maratonu Uzunović posve jasno iznosi brojne pojedinosti iz Halalovog života, koje će se na ovaj ili onaj način utkati u buduću strukturu romana, te mapira prostor i vrijeme događanja u nekakvu bližu prošlost, format dvodnevnog dnevničkog zapisa to onemogućava. Kao da se autor stalno dvoumi između onoga to bi se moglo nazvati “prezencija“ (od lat. praesentia), ili prisutnost, nazočnost u određenom vremenskom segmentu koji bi se mogao opisati i kao književni prezent, i onoga što bi se dalo podvesti pod izraz “predikcija“ (od lat. praedictio), koji upućuje na predviđanje, proricanje ili barem prognoziranje događanja i ponašanja pretpostavljenih likova, što neminovno upućuje na književni futur. U nešto većoj mjeri se to predviđanje ostvaruje u opisima dolaska nekadašnjeg “domca“ u Pariz, njegovim ulaskom u svijet imigranata iz sjeverne Afrike koji se okupljaju oko velike džamije (La grande mosquée de Paris) prekoputa velike Botaničke bašte (Le jardin des plantes de Paris) u 5. arondismanu.
Slično i Janu Nerudi i Enriqueu Vila-Matasu, i Uzunović hoda sa sinom po Parizu i upija sve što bi mu moglo biti od koristi za budući roman. On čak inscenira u razgovoru šta će se desiti u stanu na četvrtom spratu, kojeg gledaju s ulice, u kojem je nekada živjela konobarica Mariette sa partnerom Henrijem (jasna aluzija na američkog pisca Henryja Millera /1890.-1980. i njegov ciklus romana ispisan za vrijeme boravka u Parizu između 1930. i 1939. godine), nekada bogatog vlasnika mesara, koji će došljaku sa Balkana naći posao u halal mesari El Bahja. Po toj arapskoj riječi koja označava dozvoljenu hranu za vjernike-muslimane, će junak buduće knjige i dobiti ime Halal. Otac objašnjava Dini da oni i hodaju po Parizu po Halalovim tragovima, te daje ključno pojašnjenje ko je taj nekadašnji lik. U svakom slučaju, to je neko ko je nekada bio blizak Uzunoviću starijem, neko koga on dobro poznaje da bi mogao pisati uvjerljivo njegovim glasom. Kako je otprilike istih godina kao Dino, a ima i njegove osobine:
“Ti ćeš se sjećati njegovim pamćenjem. Ustvari, taj domac si ti, ja samo spekuliram da s velikom tačnošću znam kako bi ti (ne on ili ja) reagirao na bilo koju situaciju u romanu; zapravo pišem iz tvog prvog lica o stvarima i događajima koji su se događali meni, tako da se događaju tebi.“
Dino, konačno, shvata da je on neka vrsta dvojnika, što mu otac i potvrđuje govoreći da je to vječita težnja u književnosti :
“Stvoriti vlastitog dvojnika. Ili, kako bi kazao jedan španski pisac, Justo Navarro: “Pisati znači praviti se da si neko drugi.“
Ponovno se moramo vratiti na Vila-Matasa, koji je i sâm upotrijebio ove riječi u svom romanu El mal de Montano (Montanova bolest, 2002.). Glavni lik u ovoj knjizi je pisac Jose Cardoso Pires i njegov sin Montano, koji je opsjednut književnošću, ali je, tokom putovanja po Evropi, doživio tzv. “autorsku blokadu“ (writer's block), te mu se u glavi miješaju stvarnost i fikcija. U potrazi za “lijekom“, stalno se njegove zbrkane ideje sudaraju sa mislima pisaca u rasponu od Cervantesa do Kafke, pa se tu još javljaju i Mark Twain, Fernando Pessoa, William Shakespeare, Laurence Stern, Denis Diderot, Jules Verne, Gustave Flaubert i Walter Benjamin. Međutim, budući da ga ponajviše zanima tema el del doble del doble (dvojnikov dvojnik, ili i: dvostruki dvojnik), on navodi maksimu, koju je citirao i Uzunović:
Ser escritor es convertirse en un extraño, en un extranjero: tienes que empezar a traductirte a ti mismo. Escribir es un caso de impersonation de suplantamiento de personalidad. Escribir es hacerse pasar por otro.
(Da bi postao pisac moraš se pretvoriti u nekog drugog, u stranca: Moraš početi tako da prevodiš samog sebe. Pisanje je slučaj impersonizacije (oličenja), usvajanja nove osobenosti. Pisati znači praviti se da si neko drugi.)
Vila-Matas ne propušta da ove riječi stavi u usta imaginarnog lika kojeg naziva Sergio Pitol, a koji je to citirao na početku svoje priče “El oscuro hermano gemelo“ (“Dvojni brat iz sjene“) iz 1994. godine. Pitol kaže da je posudio citat od pisca za kojeg kod nas je malo ko čuo, a kamoli da zna šta je napisao. Da pripomognemo: Justo Navarro Velilla (1953. -) je poznati španjolski pjesnik i romansijer, poznat i kao vrsta prevodilac s engleskog djela T.S. Eliota, Francisa Scotta Fitzgeralda, Virginije Woolf i Paula Austera. I on je samo još jedan nizu autora koje Uzunović navodi ili citira, a napisao je pola tuceta romana, među kojima i Petit Paris (Mali Pariz, 2019.) o zagonetnom liku u glavnom francuskom gradu za vrijeme nacističke okupacije 1943. Naime, izvjesni Matthias Bohle je ukrao četiri kilograma zlata od nekog španjolskog industrijalca i pobjegao u Pariz, te ga tamo traži inspektor Polo. Međutim, čini se da je lopov počinio samoubistvo bacivši se pod voz, pa se ova špijunsko-kriminalistička priča pretvara u sve veću zavrzlamu. Novi neobični likovi samo naviru – od advokata Palme koji je skoro identičan sa Bohleom, samo što je 40 godina mlađi, preko raznih novinara, doušnika Gestapoa, kabaretskih plesačica, pilota, advokata i koga sve ne do Alodie Dolz, junakinje Pete kolone španjolskom građanskom ratu. Nikome od njih se ne može vjerovati, jer svi lažu i manipuliraju da bi nekako preživjeli u tim čudnim vremenima. Treba još samo spomenuti da je ovaj roman nastavak ali u obrnutom vremenskom slijedu (istovremeno i sequel i prequel) Navarrovoj knjizi Gran Granada (Velika Granada, 2015) u kojoj inspektor Polo istražuje jednako zamršen slučaj. Kao i Vila-Matas, i Navarro se u svom romanu dobrano poigrava sa svojim čitaocima, stalno ih iznenađuje i zbunjuje, ali takav postupak održava pažnju i čini štivo zanimljivim i pitkim. Ne znamo kako će Uzunović ispričati svoju viziju Halala u Parizu, ali bi se moglo naslutiti da će primijeniti neke značajke književnog prosedea nekoliko autora koje je izrijekom spomenuo u Pariškom maratonu.
Postila ili P.S.
Potkraj 2025. godine je na svečanosti u Bosanskom Petrovcu knjizi Pariški maraton dodijeljena nagrada “Skender Kulenović“, koju su ranije dobile i knjige Irfana Horozovića, Almina Kaplana, Faruka Šehića i drugih autora. Kako je to istakla u obrazloženju stručnog žirija njegova predsjednica Šeherzada Džafić, redovna profesorica na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Bihaću i jedna od pokretača i urednica časopisa Post Scriptum, ova knjiga, koja je svojevrsni spoj dnevnika, putopisa, intimnog zapisa i stripa, je polivalentno djelo koje spaja više žanrova i u kojem se rastavlja sve ono što je bitno u ljudskom životu. Kroz neprestano kretanje između onog što bi se moglo podvesti pod “stvarno“ naspram onog što se prepoznaje kao “fikcijsko ili imaginarno“ Uzunovićeva književna minijatura i jeste putokaz kojim će zasigurno povezivati prošlost, sadašnjost i budućnost, odnosno, kako svaki od tih vremenskih odsječaka može da utiče na ostala dva. Oni neminovno uspijevaju da oblikuju jedni druge, ili, da se u zaključku, opet pozovemo na riječi koje je ispisao Justo Navarro u romanu Petit Paris:
“No se preocupe por el futuro. El futuro es lo mismo que el pasado: no tiene arreglo. Lo que ha pasado pasó, y lo que tenga que pasar pasará”.
(Ne brini se za budućnost. Budućnost je ista kao i prošlost: ne može se promijeniti. Ono što se dogodilo, dogodilo se, a ono što se mora dogoditi, dogodit će se.)
Ili, možda još bolje, kako je to zapisala Dunja Ilić:
"'Pariški maraton' istodobno je putopis, skica za pisanje romana, historijski izvor jedne konkretne obitelji koji dobiva univerzalni značaj, tekst koji 'odiše spisateljskom radoznalošću prema svetu i umetnosti i pripovedačkim odnosom prema stvarnosti, diskretnom spisateljskom (i ljudskom) zrelošću koja nema potrebu nikog ni u šta da ubeđuje, zbog čega smo, naravno, samo još više 'ubeđeni' u kvalitet teksta.'"
Taj kvalitet je zapazio Semezdin Mehmedinović (1960.-), koji se, po povratku iz Amerike 2019. godine, kao urednik priključio Buybooku i njegovim vrijednim poslenicima. Između ostalog, budući je i sam sklon pisanju hibridnih formi u kojima spaja i dnevničke zapise sa mikroesejima i komentarima o onome šta mu se događa, kao i vrlo visprene i iskričave ocjene knjiga koje je pročitao, potakao je zapaženu ediciju ”Dnevnik” u kojem je i Uzunović objavio svoj ”dvodnevnik” Pariški maraton. Bez obzira na očigledno poštovanje koje Uzunović ima prema Mehmedinoviću i kao kolega-pisac i kao izdavač njegovih knjiga, te sklonost ka ilustriranju svoje knjige retuširanim fotografijama i naslovnicama knjiga ili plakata filmova, njegov “dvodnevnik“ je originalno i zanimljivo štivo. Kroz njega se treba probijati i ukazivanjem na njegove osobenosti, ali i detektiranjem ili razotkrivanjem onih zapretenih, nenamjerno kriptiranih inspirativnih elemenata, što je bio usvojeni metod i u ovom prikazu, kako bi se stekla potpunija slika i o toj knjizi, ali i onoj koja će joj u budućnosti biti svojevrsni dvojnik. To će se, prije ili kasnije, svakako morati dogoditi, kako je lijepo rekao Justo Navarro.
Naravno da se treba nadati (još jedna predikcija!) da će i Uzunovićev još nenapisani roman Vera pelle biti podjednako zamršen i zanimljiv kao i neke od knjiga koje su pomenute i u ovom tekstu. U Pariškom maratonu je iznio dovoljno naznaka da bi se, u konačnici, to i moglo desiti. Ostaje još da se u to i sami uvjerimo kada se ta knjiga i pojavi pred čitaocima. Pa i pred nekim drugim prikazivačima ili kritičarima. Sada je sve do Damira!
Izvori:
1. Uzunović, Damir, Pariški maraton, Buybook, Sarajevo-Zagreb, 2024.
2. Alajbegović, Božidar, ”Ironično o stvarnosti”, Vijenac, 602, 30. ožujka 2017. Dostupno na: https://www.matica.hr/vijenac/602/ironicno-o-stvarnosti-26571.
3. de Unamuno, Miguel, Kako nastaje roman, prevela Andreja Jakuš; priredio D. S. [Dimitrije Savić], Demetra, Zagreb, 2010.
4. Hemingvej, Ernest, Pokretni praznik, preveo s engleskog Aleksandar V. Stefanović, Prosveta, Beograd, 1964.
5. Hemingway, Ernest, A Moveable Feast, The Restored edition, Scribner, New York - London, 2010.
6. Ilić, Dunja, ”Kratak marathon za dugo pamćenje”, Portal Kritika h, d, p, 31. ožujka 2025. Dostupno na: https://kritika-hdp.hr/kratak-maraton-za-dugo-pamcenje/.
7. Josete, ”Reseña de Petit París, libro de Justo Navarro”. Dostupno na: https://www.losmundosdejosete.com/2020/08/resena-petit-paris-libro-justo.html.
8. Les tableaux parisiens et le séjour de Jan Neruda en France en 1863, Présentation, extraits traduits par Antoine Marès, Université de Paris III, Publié dans les Etudes Tchèques et Slovaques, No5, 1985, PUPS, Paris. Dostupno na : http://bohemica.free.fr/auteurs/neruda/tableaux/tableaux_1.htm.
9. Navarro, Justo, Petit Paris, Editorial Anagrama, Barcelona, 2019.
10. Scherrer, Marie, “Quelques sources des Tableaux parisiens“, Revue des Études slaves, t. XVI, 1936, fasc. 3-4.
11. Véron, Louis-Désiré, Paris en 1860: Les théâtres de Paris de 1806 à 1860, Librairie nouvelle, A. Bourdilliat et Cie, Paris, 1860.
12. Vila-Matas, Enrique, El mal de Montano, Editorial Anagrama, Barcelona, 2002.
13. Vila-Matas, Enrique, La asesina ilustrada, Lumen Editorial, Barcelona,1977.
14. Vila-Matas, Enrique, París no se acaba nunca, Seix Barral, Barcelona, 2013.
15. Vila-Matas, Enrique, Pariz nikada ne završava, preveli Matija Janeš i Ana Marija Drmić Janeš, Edicije Božićević, Zagreb, 2016.
16. Vučković, Miroljub, ”Hemingvejev dopelgänger i podstanar Margaret Diras: Priča o knjizi koja je obeležila posleratnu Francusku”, Blic.rs. 5. novembar 2017. Dostupno na: https://www.blic.rs/kultura/vesti/hemingvejev-dopelganger-i-podstanar-margaret-diras-prica-o-knjizi-koja-je-obelezila/2e2w852.