Dolazak

Najgore noći u mom životu moja kćerka se probudila kašljući. Tada je imala jednu i po godinu i nedijagnosticirano respiratorno oboljenje. Šmrkutala je nekoliko dana, ali izgledalo je kao da je prehlada prošla. Međutim, ubrzo nakon toga je počela teško da diše. Probudila se usred noći i onako kako se često jave ovi roditeljski instinkti, odmah smo odlučili da je odvedemo u Hitnu. 

Naredna dva dana sjedili smo pored njenog kreveta, cjevčice za lijekove i suplementarni kiseonik su se vijugali do njene podlaktice i nosa. Gledao sam mali monitor koji je bilježio njen nivo kiseonika u krvi, koji je, kada smo stigli u bolnicu, spao na niskih osamdeset. Svaki put kada bi se broj povećao za jednu cifru, shvatao bih kako izgleda istinska religiozna predanost. Nisam nikada, do dana današnjeg, bio više uplašen nego tada. Imali smo pristup nekim od najboljih medicinskih ustanova na svijetu i osiguranju kojim smo ih platili i za nekoliko dana je bila dobro i ipak nikada nisam bio uplašen kao tada.

Ne znam kako da učinim da osobi bude stalo do nekog ko nije neko njen. Nekim danima ni sam to ne mogu.

///

Dezorijentišuće je voditi evidenciju zločina, pisati o nečemu ružnom svakog dana dok se ono dešava. Mjeseci guše mjesece, uskoro će godine gušiti godine. Ubijanja koja su nekada dospijevala na naslovne strane se polako predaju zakonu opadajućeg prinosa – šta je ostalo da se kaže osim još mrtvih, još mrtvih? Berza se kovitla, predsjednik odstupa, budućnost najmoćnije nacije visi o koncu. Vijesti su nove i šta god da je ovo, više se ne može nazvati novim. Možda je ovo zaista bestežinsko vrijeme, nakon što naslovne strane izgube zainteresovanost, a prije nego što stignu historijske knjige.

Jednoga dana će se ovo završiti. Oslobođenjem, mirom ili tako velikim istrebljenjem da će se historija ponovo oblikovati. Završit će se kada se dovoljno visoko nakamaraju sankcije ili politički troškovi okupacije i kada se ispostavi da aparthejd razara. Kada na kraju više ne bude drugih sredstava za očuvanje samointeresa, osim da se djeluje, moćni će djelovati. Isti oni ljudi koji su počinili ubijanja i finansirali ubijanja i opravdavali ubijanja i okrenuli se od ubijanja, će sami sebi čestitati što su učinili pravu stvar. Veoma je važno učiniti pravu stvar, na kraju.

Kada dođe vrijeme da se pripiše krivica, odavno će nestati onih koje treba kriviti. Postojat će uvijek lažno zaprepaštenje zbog toga koliko su stvari zapravo bile loše, kako oni nikako nisu mogli znati. Bit će onih koji će reći da je to sve bilo djelo nekoliko loših aktera, ljudi koji su pogrešno protumačili nas ostale dobronamjerne ljude. Bilo šta da bi se izbjeglo suočavanje s mogućnošću da svo ovo ubijanje nije bilo rezultat zloupotrijebljenog sistema, nego sistema koji je funkcionisao baš onako kako je trebalo.

Mnogima će to biti dovoljno – povratak na podnošljiviji standard potčinjavanja. Ali, za mnoge neće biti, i liberalna klasa koja je bezvoljno odobravala čak i najmanje mjere, će shvatiti da značajan kontingent onih koji su se možda ranije slagali s njenim idealima, više ne može da skupi snage da to čini. Ne nakon onog što je učinjeno, što je viđeno, što se ne može zaboraviti.

Bit će još trenutaka užasa, i onih koje sankcioniše država i onih hladnih, brutalnih i pojedinačnih. Samo neka od ovih djela će pak formalno biti označena kao užas zato što u hijerahiji zapadnog svijeta – čitavog svijeta – osveta je pažljivo prikazana stvar oko koje se čitave historije i narodi moraju redati kako bi se učinilo da se određeno nasilje žali, ali razumije, a drugo nasilje smatra divljaštvom i beskrajno kažnjivim. Ali, ništa od ovog ne mijenja stvarnost da je osveta oduvijek bila univerzalan resurs. Ako je usvoji država, smatra se proporcionalnom i odmjerenom. Ako je izvrši pojedinac, označit će se kao potpuno nova početna tačka historije i svima koji izgledaju ili zvuče ili na bilo koji način liče na tvorca tog nasilja će biti naređeno da to zauvijek osuđuju znajući vrlo dobro da nema te osude koja će biti dovoljna.

Jednoga dana više neće biti skretanja pogleda. Skretanja pogleda s klimatske katastrofe, s posljednjih ogorčenih zahvata ekstraktivnog kapitalizma, s ubijanja ljudi koji su upravo ostali bez države. Jednoga dana će postati nemoguće prihvatiti uvjeravanja umjerenih koji će s velikim ubjeđenjem reći: „Da, zrak je postao kiseo i da, oluje su prerasle svaku kategorizaciju i da, požari i poplave su od života napravili divlje posrtanje s jedne nesreće na drugu i da, milioni umiru samo od vrućine i čitave vrste svakodnevno bivaju istrijebljene i kolonizovane odvode s njihove zemlje i izbjeglice umiru u velikom broju na granicama nezasite strane planete i da, lanci snabdijevanja počinju da se raspadaju i da, uskoro će to stići na naš prag, čak i na naš prag u ovom zadnjem razmaženom bastionu samog civilizovanog svijeta, kada jednoga dana odvrnemo česmu i police budu prazne i moramo napokon da se suočimo sa stvarnošću, kao što su i milijarde prije nas morale da se suoče sa stvarnošću toga, ali do tada, do tog baš posljednjeg trenutka, važno je shvatiti da je ovo zaista najbolji način da se stvari rade.“ Jednoga dana će se smatrati neprihvatljivim u kulturnim, liberalnim krugovima Zapada ne priznati sve one nevine ljude koji su ubijeni u toj davnoj neprijatnosti. Istina i pomirenje stižu. Stižu priznanja domorodačkih teritorija. Potomci kojima je stvarno žao, stižu. Na kraju krajeva, tuga koja kasni je isto tuga. Čitavi odjeli postkolonijalnih studija će objavljivati radove ispitujući nesvjesnost koja nas je sve dovela do tog veoma mračnog mjesta, kao da niko nije od početka vidio šta je tačno bilo to mjesto, kao da niko nije upozoravao vičući iz sveg glasa onda kada je bilo vrijeme da se nešto učini. Jednoga dana će društvena valuta liberalizma prihvatiti kao zakonsko sredstvo  plaćanja patnju onih koje su prethodno ugušili u tišini, okrenuli se od njih sa gađenjem kao što se skreće pogled sa strvine koja leži pored puta. Kada se ode dovoljno daleko, sistematsko ubijanje ljudi će postati dovoljno bezbjedno da se uklopi u znak na travnjaku. Uvijek ima prostora na travnjaku liberala.      

Jednoga dana će doći do obračuna, čak i ako je često onima koji su radili najgore stvari koje se mogu zamisliti u poljima ubijanja dozvoljeno da se ponovo uklope u pristojno društvo. Čovjek koji je u glavu upucao malu djevojčicu će se možda vratiti da bude trener na utakmicama Little Leaguea.[1] Patrola koja je zapucala na izgladnjele civile će se možda ponekad okupljati na večeri karaoka, možda će proslavljati ono što su učinili dok to i dalje bude prihvatljivo, ali će s godinama postajati sve tiša i na kraju će se povezivati preko zajedničke tišine gušće od krvi. Vojnik koji je prevezao tenk preko tijela vezanog lisicama, koji je čuo zvuk i osjetio prelome, će možda doći kući svojoj srednjoškolskoj ljubavi i kleknuti na jedno koljeno i možda će imati i svoju djecu jednoga dana. Ljudima koji su dokazali da su sposobni na najmonstruoznije stvari koje ljudska bića mogu da naprave jedna drugima, će možda biti odobren jedan posljednji imunitet jer koja je alternativa? Pogledati u oči komšije i vidjeti, jedva uočljivu, vrstu mrlje koju ni svo pokajanje svijeta ne može da opere? Ko može tako da živi? Bolje je krenuti dalje.

Ali, bit će i onih ljudi koji nikada neće moći da krenu dalje, koji će se do kraja života boriti da izbrišu slike tijela pretvorenih u crvenu pastu, djeteta koje su natjerali da jede stočnu hranu, kostiju koje pritiskaju kožu, sporog gašenja života u rukama gladi, starije braće ili sestara koji moraju da kažu mlađim da nemaju više nikog drugog, užurbano iskopanih grobova koji se prostiru ka horizontu, kao da se zemljina koža naježila. Svaki put kada čuju političare kako proklamuju prevlast međunarodnog prava, ljudskih prava, jednakosti za sve, samo će čuti zvukove vrištanja.

Ipak, uprkos svemu ovom, jednoga dana stvari će se promijeniti.

Pored evidencije zločina, vodim još jednu evidenciju. Palestinski doktor koji nije želio da napusti svoje pacijente čak i kad su se bombe približile. Islandski pisac koji je sakupljao novac da raseljene izvuče iz Gaze. Američki doktori i medicinsko osoblje koji su rizikovali svoje živote kako bi otišli da liječe ranjene usred polja smrti. Lutkar koji je, ranjen i odvučen iz svog doma, nastavio da pravi lutke kako bi zabavio djecu. Kongresmenka koja je, suočena sa cenzurom, sa stalnim zajedljivim primjedbama, s ravnodušnošću svojih kolega, branila svoj stav. Demonstranti, oni koji su se odrekli svojih privilegija, svojih poslova, koji su nešto rizikovali, da bi se čuo njihov glas. Ljudi koji su snimali i fotografisali i dokumentovali sve ovo, čak i dok se dešavalo njima, čak i kad su sahranjivali svoje mrtve. 

Nije tako teško povjerovati, čak i tokom najgorih stvari, da je hrabrost snažnija zaraza. Da je više onih posvećenih solidarnosti nego uništenju. Da baš kao što je oduvijek bilo moguće skrenuti pogled, oduvijek je bilo moguće i da prestanete skretati pogled. Ništa od ovog zla nije bio neophodno. Neke kočije su pozlaćene, druge premazane krvlju, ali sve nas vuče isti motor. Sada smo ga razmontirali, napravili potpuno novu stvar ili srljamo ka litici, bezbjedni u ubjeđenosti da kada dođe vrijeme, naučit ćemo kako da postavljamo staze po zraku.

S engleskog prevela Stanislava Bosiljčić