“Tolike stvari!“ Kada smo se popele drvenim stepenicama na kraju hodnika i ušle u spavaću sobu tetke Mudžele, prvi put sam shvatila kakav teret mogu postati stvari kad ostanu bez svog vlasnika. Ćilimi smotani i uspravljeni uz zid, jorgani složeni u bale, mjestimično prošarani mrljama od vlage, odškrinuti ormar od orahovine, komoda od ružinog drveta s izvučenim ladicama, a na njoj drvena kutija iznutra obložena satenom boje uvele ruže, sa stručkom klonulih, izblijedjelih zumbula na poklopcu, puna svakojakih đinđuva – ogrlica, broševa i prstenja.
Na mesinganom krevetu tetke Mudžele bile su razastrte marame od šifona s ručno rađenim keranjem, crna bluza od krepa, crni šal protkan svjetlucavim nitima, plavi kostim s buketićem uvelih ruža na ovratniku, haljina boje karanfila od neke starinske tkanine čiji naziv nisam znala i još mnogo druge odjeće. Sve su to žene koje su ispunile sobu razgledale pod slabim svjetlom gole sijalice, ne kao dragulje koji su dospjeli u ruke zlatara, nego kao jeftinu robu koja je dopala šaka trgovcu starudijama. Ne, u njihovom ponašanju nije bilo nimalo nepoštovanja. Čak su i uzdisale prisjećajući se tetke Mudžele, a svaka je imala mnoštvo uspomena na nju. Ipak, dok sam gledala kako sve te stvari, još uvijek prožete prisustvom svoje vlasnice iako je više nema, u tom dirljivom prizoru prelaze iz ruke u ruku, osjetila sam kako me obuzima neka gorka tuga.
Kad je majka posegnula za kristalnim ogledalcem na komodi, učinilo mi se da oklijeva, kao da bi samim dodirom mogla povrijediti dušu tetke Mudžele. I sama sam posegnula za drškom ovalnog ogledala od ebanovine i na jagodicama prstiju osjetila februarsku studen koja se uvukla u drvo. Kad sam nježno otpuhnula prašinu s njega, staklena površina zamaglila se od topline mog daha. Bilo je požutjelo od vlage, reflektirajući sloj uz rubove bio mu je oštećen, a staklo prošarano tamnim mrljama. Kao i sva ogledala okrenuta licem prema gore, budilo je nelagodu, a buketić cvijeća urezan uz njegov rub izgledao je kao da je još bio prisutan u ovom svijetu, ali je pripadao uspomenama. Tog je dana majka iz te sobe ponijela samo jedan prekrivač za seharu koji je tetka Mudžela izvezla vlastitim rukama, s jednim uglom ukrašenim keranjem. Ništa drugo nije dotakla.
A ja… Na komodi je stajala bočica parfema. Već tada sam voljela lijepe mirise, pa mi je upravo ona privukla pažnju. Bočica je bila napola puna esencije koja je nekada vjerovatno bila žuta, a sada je potamnjela, zamutila se i promijenila gustoću. Polovina je bila potrošena, druga polovina ostala. Naslonila sam se leđima na zid i pročitala mjestimično izblijedjela slova na etiketi: Lögalyon. Marka parfema koji je još prije četrdeset godina prestao biti tražen, izašao iz mode i pao u zaborav. Naziv koji je bio potpuno izbrisan nisam mogla pročitati. Čep bočice bio je zaglavljen, vjerovatno zato što je dugo niko nije otvarao. Tek nakon nekog vremena uspjela sam ga otvoriti, a dok mi je opor, pomalo ukiseli miris nekog davnog vremena pekao grlo, začula sam glas tetke Filiz koja mi je prišla.
“Uzmi, kćeri, uzmi, Nazlice moja. Neka ti i to bude uspomena na tetku Mudželu.“
Prvi put mi je tada zasmetala ta stalna vedrina u glasu tete Filiz, kao i ona prirodna odlučnost u njenom pogledu s kojom je pristupala svemu što život donosi. Uz to, djelovala je kao da jedva čeka da se vrati kući. Kratki zimski dan već se bližio kraju kad je stigao amidža Fahir s dvojicom nosača. Dok je jedan od njih podizao šivaću mašinu da je ponese, moja majka je s amidžom Fahirom, koji mi je djelovao mnogo starije i stalno se žalio na svoje bolesti, prozborila tek nekoliko riječi, kao da nije željela da razgovor potraje. Pozdravili smo se. Rastali.
Dok smo izlazile kroz kapiju, majka se osvrnula i pogledala kuću, pa baštu. Sjetno odmahujući glavom, rekla je: “Eh, Mudžela... Eh, tetka Nejire...“ Potom sam je čula kako, kao i svako ko je bio svjedok jednog života, tiho promrmlja: “Kad bi ovaj čardak mogao progovoriti...“
Ne znam je li čardak tada imao jezik, ali ubrzo su sve one sobe, zidovi, vrata i prozori; trokutasti zabat okrečen u plavo, s ajetom protiv uroka i dovom protiv požara, čiji su natpisi već bili nečitljivi; čardak, vinova loza, bašta i golema stabla – sve je to, cijela Mudželina kuća, sravnjeno sa zemljom. Na njenom mjestu ubrzo je nikla zgrada veće kvadrature, ali bez bašte.
A ja, četrdeset godina poslije, još uvijek sjedim za svojim stolom, među knjigama, sveskama, papirima i olovkama. Iako često bacim pogled na jednu od starih fotografija na kojoj više niko nije među živima, s druge strane mog prozora prostire se proljetna bašta. Između nas je staklo. Po mojoj svesci pada sjenka poznatog cvjetnog uzorka zavjese. I Fesleđenova šapa.
Nemam ništa osim jednog ogledala iz nekog davnog vremena da vas uvjerim u ono čega se sjećam. Kada je to ogledalo prešlo od moje majke, tog izmučenog stručka ljubičica, u moje ruke? Kada je onaj tajanstveni prekrivač za seharu, čija se vrijednost znala, ali ne i njegovo pravo značenje, završio na mom stolu?
U ogledalu s oljuštenim srebrnim premazom priča tetke Mudžele ostala je nedovršena, poput mirisa iz davnih vremena, napola potrošenog, ali ipak sačuvanog jer ga niko nije imao srca baciti. Bila je starija od moje majke, pa sam je, sasvim prirodno, uvijek oslovljavala s “tetka“. Ali kako smrt izjednačava sve godine – tačnije, briše ih – i kako sam ja odavno prešla dob u kojoj je ona umrla, osjećam potrebu da je od ovog trenutka zovem jednostavno: MUDŽELA.