PIŠE: Irfan Gazdić
Proživljenje je dostojan završetak trilogije započete s ambicijom, nastavljene s hrabrošću i dovršene s istinskom posvećenošću onome što nadilazi i autora i vrijeme u kojem živimo.
Treći, završni dio trilogije „Preobraženje“ – Proživljenje (nakon Predodređenja i Otkrivenja) dolazi kao logičan, ali nimalo očekivan završetak jedne od najambicioznijih književnih vizija u savremenoj bosanskohercegovačkoj prozi. Ako se prvi dio bavio onim što je „zapisano prije nego što je moglo biti doživljeno“, a drugi „raskrivanjem slojeva koji su stoljećima skrivali istinu od pogleda“, Proživljenje je knjiga koja zakucava tresak vremena u naše doba. To je tekst koji ne završava, nego otvara; koji ne zaokružuje, nego razotkriva; koji ne nudi konačnost, nego buđenje. Također, ukoliko bismo kazali da je u Predodređenju glavnu ulogu igrala (sveta sve-)zemlja, u Otkrivenju čovjek – kao njen sin,u Proživljenju se kao glavna uloga nameće duhovnost, kao komponenta koja zaokružuje i upotpunjuje protagoniste iz prethodna dva naslova.
Kukavica je – kroz čitavu trilogiju – ostao dosljedan svojoj namjeri da književnost ne tretira kao umjetnost forme, nego kao instrument razumijevanja svijeta, čak i onda kada se taj svijet opire razumijevanju. Njegov prozni univerzum nikada nije bio samo zbir likova, mjesta i datuma. On je prije svega misaona matrica, složena struktura intertekstualnih i duhovnih odjeka, historijskih repova i metafizičkih otvora. Proživljenje to dovodi do vrhunca.
U ovom završnom dijelu, narativ je istovremeno linearan i rasut, jasan i dvosmislen, smiren i uznemirujući. Ono što je u Predodređenju bilo daleka slutnja, a u Otkrivenju prigušeno svjetlo, u Proživljenju postaje glas koji se više ne može ignorisati. To je glas historije, ali ne one iz udžbenika; glas Bosne, ali ne političke; glas čovjeka, ali ne pojedinca. Kukavica govori iz dubine kolektivnog pamćenja, iz slojeva vremena u kojima se čovjek, narod, zemlja i vjera prepliću u jednu neizbježnu tačku – u trenutak koji traži buđenje.
U tom glasovnom raslojavanju postoji nešto gotovo tolkienovsko. Ne u pukoj fantastičnosti, nego u osjećaju da likovi kroz čitav tekst pronose svoj „dragocjeni teret“ – ne prsten, nego obavezu pamćenja, odgovornost pred vlastitom prošlošću i iskušenje koje se ne može odbaciti bez posljedica. Kao što se Frodo i Sam probijaju kroz maglu vremena i tame, noseći breme koje ih prerasta, tako i junaci Proživljenja prolaze kroz geografske, duhovne i moralne pejzaže u potrazi za „Zemljom-Hramom“, suočavajući se s onim što se čini većim od čovjeka, ali u isto vrijeme duboko ukorijenjenim u svakodnevnicu. Njihov teret nije neki mitski artefakt, nego istina – a istina, kao i svaki „prsten“, mijenja onoga ko je nosi i određuje put kojim se mora kretati.
Jedna od najvećih vrijednosti ove knjige jeste to što je autor odbio ponuditi čitaocu komfor jednostavne pripovijesti. Proživljenje je tekst koji traži prije svega značajan nivo predznanja, zatim učešće, sudjelovanje i budnost tokom čitanja. Kao da svaka rečenica nosi nevidljivi poziv na odgovornost: prema onome što jesmo, prema onome što pamtimo, i prema onome što tek trebamo postati. U svijetu pretrpanom površnim – ali i falcificiranim, te za tuđe interese kreiranim – narativima, osjećajima bez korijena i politikama bez duše, proza Edina Urjana Kukavice djeluje kao svojevrsni kontrapunkt – zahtjev za povratkom dubini.
Struktura romana, iako na trenutke fragmentarna, nikada nije kaotična. To je arhitektura u kojoj se čitalac kreće kao putnik koji istovremeno zna i ne zna gdje ide, ali napreduje s povjerenjem. Historijska preplitanja – od drevnih civilizacijskih čvorišta do bosanskih vidikovaca u kojima se odvajkada presijecaju svjetovi – obogaćena su duhovnim refleksijama koje nisu ukras narativu, nego njegov temelj. Kukavica i u ovom djelu ostaje vjeran uvjerenju da se stvarnost ne može razumjeti bez duhovne dubine, i da se duhovnost ne može razumjeti bez stvarnosti.
Tematski, Proživljenje se bavi onim što je bilo nužno sačuvati za kraj: pitanjem smisla nakon spoznaje. Ako je prva knjiga postavila pitanje zašto, a druga kako, treća odgovara na: „A šta sada?“ U tom smislu, ona je i najintimnija i najuniverzalnija u cijeloj trilogiji. Intimna je jer traži od čitaoca da se suoči sam sa sobom, a univerzalna jer ono što postavlja kao izazov nije samo bosanski, nego ljudski: kako se živi nakon što se suoči s istinom? Kako se opstaje nakon rasvjetljenja? Kako se diše nakon tereta pamćenja?
Autorov jezik ostaje prepoznatljiv: gust, pun, izazovan. Rečenice se ponekad razgranaju poput misli koja traži svoje ishodište, a ponekad se sužavaju do tačke u kojoj njihova prostota nosi najdublji udar. On piše ne da bi čitalac razumio, nego da bi osjetio; ne da bi ponudio odgovor, nego da bi ponavljao pitanje dok ne postane novo stanje svijesti.
Zato Proživljenje nije samo kraj trilogije – ono je zapravo njen početak! To je knjiga koja će se vraćati u čitaoca mnogo duže nego što je trebalo da se pročita. Ona ne završava priču, nego je prenosi drugome: onome ko čita, onome ko pamti, onome ko se preobražava.
U vremenu u kojem se literatura često zadovoljava time da bude pratnja, ovo djelo Edina Urjana Kukavice ostaje rijedak primjer literature koja insistira da bude put. I kao takva, Proživljenje je dostojan završetak trilogije započete s ambicijom, nastavljene s hrabrošću i dovršene s istinskom posvećenošću onome što nadilazi i autora i vrijeme u kojem živimo.