Naida Mujkić, Stravaruše
PIŠE: Prof. dr. Edisa Gazetić, Univerzitet u Zenici, Filozofski fakultet
Ova knjiga je jedna od posljednjih mogućnosti da uhvatimo zaboravljene priče o ženama koje su se snažno borile za vlastitu egzistenciju.
Knjiga Stravaruše, bosanskohercegovačke autorice Naide Mujkić, donosi jednu neispričanu žensku tradiciju o liječenju, slušanju, šutnji, podnošenju vlastitih, ali i tuđih strahova, a opet nigdje ispričanu, jer su ženske priče ili običaji koje su žene stoljećima upražnjavale na Balkanu, a u Bosni posebno, ostale daleko od javnog prostora ili bilo kakve javne promocije ženskog umijeća i življenja.
Ova knjiga je jedna od posljednjih mogućnosti da uhvatimo zaboravljene priče o ženama koje su se snažno borile za vlastitu egzistenciju, radeći cijeli život na uklanjanju straha, uroka, skidanju magije, bajanju, a opet im zajednica, ili bolje rečeno muški članovi zajednice, nisu priznavali vrijednost njihovog umijeća u liječenju ili umijeća u preuzimanju tuđeg tereta, straha... One su i svoje i tuđe strahove nosile hrabro kroz život, ne tražeći nagradu, ni priznanje, te su ovakve priče u savremnom dobu gdje je strah izgubio nekadašnji oblik, postale rijetke i iznimno važne.
Kroz ovu postmodernu priču o Hediji, koja je ujedno i poklon vlastitoj zajednici, gledamo jednu zaboravljenu prošlost, pratimo kako se pred našim očima gase sva ona važna obilježja života žena prije savremenog doba. Glavna junakinja naslijedila je žensko znanje od ilirskih, slavenskih, srednjovjekovnih iscjeliteljica, kojima su pridodata i neka obilježja osmanskog perioda; ona je sinteza svih onih političkih previranja i mijenjanja na koje su se svi morali, prije ili kasnije, navikuti. Međutim, žene su uvijek nalazile načina da prežive jer je to na neki način i njiihova misija, pomoći sebi i drugima, što Hedija savršeno radi otkrivajući stoljetnu tradiciju žena od paganskog doba do posljednjih decenija dvadesetog stoljeća. Danas su ovakve iscjeliteljice rijetke i ostaje nam samo da, zahvaljujući prisjećanju, kao što to čini Naida Mujkić, ponovno gledamo jedan davno iščezli svijet iz života svih nas koje smo u djetinjstvu barem jednom bile sudionice ovog magijskog iscjeljenja.
Glavna junakinja ove magijske priče je žena koja je i sama živjela na rubu egzistencije, ali i na periferiji društvene zajednice što je još jedan od pokazatelja kako se zajednica odnosi prema ženama koje su se često bavile liječenjem ljudi u nedostatku moderne medicine. Iako je jedina u selu mogla da se nosi sa tuđim strahom, Hedija ostaje daleko od srži ove zajednice, danju bi zazirali od nje, a uvečer bi joj se vraćali kako bi nešto uradila sa njihovim strahom. To je jedna istorijska nepravda, nanesena ženama širom svijeta, protiv koje se ni feministička istraživanja ne mogu boriti do kraja jer su podaci o mnogim ženama, liječnicama, izgubljeni ili su nestali u plamenu vatre koji je progutao vještice širom evropskog kontinenta. Zaboravljena herstory zato oživljava kroz ovakve tekstove i ne dā se zaboravu, ma koliko današnje savremeno doba potiskivalo narodne, vlo često ženske, običaje izlječenja anksioznosti i drugih bolesti modernog doba. Kao što i sama autorica navodi, strah je u modernom vremenu nemoguće staviti u jedan grumen olova, on je već odavno izgubio svoj oblik kakav je nekoć imao. Zato nam se ovim tekstom otvara jedno novo prostranstvo ženske kreativne snage: najprije, žene poput Hedije su samostalne i ne ovise o muškoj finansijskoj pomoći, što je svakako nepopularno u Bosni i Hercegovini, posebno u periodima kada se biologija ultimativno smatrala sudbinom za ženski rod; zatim, ovakve žene nalazile su načina da ljudima olakšaju život, što se kosilo sa patrijarhalnim mišljenjem da žene jedino mogu i moraju slušati muškarca/muža, izvršavati njegove naredbe, a svoje umijeće mogu zadržati jedino za sebe ili ga tajno podijeliti sa drugim ženama.
Uporedo sa magijom o Hediji, pratimo i magiju pjesnikinje, neke vrste moderne iscjeliteljice riječima, baš onako kako su žene nekoć liječile olovom, biljem, slušanjem o nečijem strahu, nelagodi i tegobnim životnim situacijama. Moderna pjesnikinja kreće u potragu za riječima koje će opisati stablo mandarine na dalekom jugu, ali se i blago razočara kada shvati da je možda riječ o fantaziji, a ne ljubavi u koju je stvarno željela vjerovati. I iscjeliteljica i pjesnikinja na istom su tragu da učine nešto sa strahom, Hedija da ga utiša, odagna, a pjesnikinja traži način da se suoči sa njim.
Knjiga Stravaruše napisana je u maniru postmoderne ženske proze u kojoj se prepliću vremena u kojima žive stravaruša, pjesnikinja i pripovjedačica. Ispripovijedana jednostavnim jezikom, ova proza je prisjećanje na vrijeme u kojima su strahove, osipe i druge bolesti liječile žene svojim umijećem, naslijeđenim iz davne prošlosti. Stoga ova knjiga ima važnost da nam rasvijetli i neke važne istorijske trenutke vezane za ženske živote, a koji nemaju priliku postojati u savremenom dobu, osim ako se neka pripovjedačica ne odluči oživjeti ih. Naida Mujkić uradila je to na meastralan način i uvela nas u svijet magije u kojem je lijek za strah nestao sa poklonima koje smo dobijali u našim zajednicama, ali ih očito nismo znali sačuvati. Zato će priče o ženama i njihovom umijeću salijevanja strȁve živjeti u ženskoj književnosti koja se ovim tekstom na pravi način odužuje mnogim zaboravljenim ženama i njihovim iscjeliteljskim moćima.