Iren Rozdobudko, "Ferida" (odlomak)

PRVI DIO

1930. godina

 

Ljeto je bilo sparno, kao poslijepodnevni san.

Dugo, poput niti meda koja curi iz drvene kašike beskrajnim ćilibarnim mlazom.

Smireno, kao more pred oluju.

Takvog bezvjetrenog i mirisnog ljeta, s opojnim aromama zrelih plodova, odavno nije bilo.

Svi su hodali kao pijani, a djeci su tabani bili modri od zgnječenog grožđa.

Stada ovaca lijeno su se slijevala s gora zajedno s oblacima jednako omamljenim suncem.

Toga dana u Selo je stigla jedna porodica s harmonikom i završila se berba grožđa.

Toliko je rodilo da je norma bila premašena za dvadeset posto.

A nad svakim dvorištem kružio je slatki miris ispunjen zujanjem pčela.

Toga jutra je Marijeta, žena još ne toliko stara da ne vjeruje u čuda, čula kako sa strane, niotkuda, s neobično sačuvane džamije dopire glas mujezina. I nije bilo ničega ljepšeg od tog glasa, tokom kojeg s neba, kao s ramena lijepe nevjeste, polako pada firlanta – svadbeni veo od tanane tkanine. I drhtavi oblaci rumene, ogoljeni i nezaštićeni, posipajući vinograde blijedim zvijezdama.

Poziv na molitvu odavno se više ne čuje nad Selom.

A mujezin, Alim-aga, sada radi kao pisar u matičnoj kancelariji.Ostavili su mu konja za slučaj da treba obilaziti rajon, voditi evidenciju rođenih ili umrlih, ili nešto prevoditi s krimskotatarskog јеzika za nadređene.

A nadređenih ovdje ima mnogo.                                      

Smještaju se u napuštene kuće imućnih porodica koje su odavno otišle u Tursku. Dolaze porodice vojnih lica zbog blagog zraka, odmaraju se ranjenici iz borbi, grijući na suncu bolesna pluća – ali to je sve bliže moru, uz palate „bivših“, od kojih su napravljeni sanatorijumi i odmarališta.

Ipak, i ovdje, u Selu skrivenom među gorama, polako oživljavaju napuštene kuće, noću trepere svjetlom uljanica. O „elektrici“ se gore raspravlja – da li je uopće potrebna na ovom mjestu nedostupnom njenim zračnim pipcima.

Na kraju ulice, gdje je Marijetina kuća, jedna kuća još nije naseljena. Ljudi kažu da upravo tamo, kod brijega, luta sjena carice Teodore Sugdejske[1], koja je poginula „na tom istom mjestu“, na brijegu koji je nekada bio visoka gora.

Ljudi zaobilaze brijeg, govoreći da tamo raste trava koja stenje pod nogama. I kunu se da su to čuli vlastitim ušima! Odraslima je zabranjeno ići tamo. Ali za mjesnu djecu to je najbolje mjesto za posmatranje – ko šta radi u svom dvorištu.

 

Amet, osmogodišnji vođa dječije družine, danas se probudio rano.

Tako rano da je vidio kako njegov otac obavlja namaz, podmetnuvši pod koljena ćilim nagrizen moljcima i vremenom. Namrštio se, jer ispada čudno: otac je ipak lično išao u grad po pionirsku maramu za sina! Zabranio mu je čak i da pita o Allahu, a sam...

Amet se nije usudio da uznemiri oca zauzetog namazom, pa se tiho provukao pored njegovih pogrbljenih leđa u naklonu. Ne škripnuvši vratima, izašao je u dvorište.

Trebao je okupiti svoju družinu prije nego što se Selo probudi.

Dotrčao je do Slavkove kuće, podigao kamenčić i bacio ga ka prozoru.

Slavko je zbacio pokrivač i našao se u punoj opremi: još sinoć je legao ne skidajući se, da ne iznevjeri druga.

Majka je već donijela mlijeko iz štale. Kucnula je šoljom:

– Kuda tako rano? Pij!

Slavko je zaronio lukavo lice u šolju i izronio s bijelim, pjenastim brkovima.

Na brzinu popijeno mlijeko zaklokotalo mu je u stomaku. Štucnuo je.

– Mama, idem u šetnju! Nedjelja je! – i jurnuo preko ograde, gdje je Amet bosim petama već mijesio prašinu.

Zajedno su pojurili do Timura.

Kamenčiće su morali baciti pet puta, skrivajući se u žbunju.

Jer pred samu zoru Timur je usnio strašan san.

 

U snu ga je lovio njegov najbolji drug, Šurka, Jastrebova Kandža.

I nije bio s indijanskim perjem, nego u galifu[2] kakve nosi njegov otac, penzionisani vojni komesar. Zapravo, oni su se već dugo tako igrali: lovili jedan drugog drvenim puškama, a zatim se mirili.

A sada se Šurka s ogromnim pravim revolverom sakrio u stari ormar. I, kao što to biva samo u snu, Timur se odmah dosjetio: Šurka ga ne lovi na dječiji način. Za odbranu je Timur u ruci imao samo stari fenjer. Dakle, neravnopravno odmjeravanje snaga.

Timur se povukao u ugao, privijajući fenjer uza se. Vrata ormara zlokobno su zaškripala. Timur ih je nogom zakačio i odbacio. Krilo vrata se uz škripu pomjerilo ustranu. Iz ormara je izašao Šurka s revolverom uperenim pravo u Timura.

Ali svjetlo iz Timurovog fenjera zaslijepilo mu je oči. Šurka se zgrčio, zaklanjajući oči slobodnom rukom.

Tren u kojem su gledali jedan drugog trajao je kao vječnost. Šurka je napeo obarač.

Timur je htio viknuti – dosta! Ali u snu ga je glas izdao! A oči njegovog druga gledale su ga ozbiljno i neprijateljski, prst mu je drhtao na obaraču.

– Pucaj, Jastrebova Kandžo! – reče Timur.

Šurka je uzmaknuo do zida, gdje su u hrpama ležale vreće s krompirom, spotakao se o njih, zabacio glavu i... pucao sebi u sljepoočnicu.

... Timur se probudio od naglog zvuka.

To je u prozor udario kamenčić – znak drugova: treba ustati i istrčati napolje. Tamo je veselo. Tamo ima mnogo igara. Majka je govorila da loš san treba odmah nekome ispričati – da se ne bi ostvario.

Ali kome?! S još većim užasom Timur se sjetio da je prekjučer njegov indijanski brat, Šurka-Jastrebova Kandža, zajedno s roditeljima otišao iz Sela. I nije bilo veće tragedije od te. Kao da ti ruku odsjeku.

Ili ostati bez oka.

I uzalud što su prijatelji pod prozorom pripremili novu zanimaciju – Šurku niko ne može zamijeniti!

Kao oko.

Kao ruku.

Timur je protrljao promrzle noge, stresao kovrdžavu, dugo nepočešljanu kosu, odbacio pokrivač i počeo brzo navlačiti pantalone.

 

Sa sve većom družinom trčali su do Čadera.

Do Izmaila. Do Petra. Do Rustema. Do Mihasa. Do Arifa. Do Vovke.

Sve dok se nisu skupili u poveću, bučnu grupu.

I već je bosonoga četa jurila na brdo, odakle se najbolje vidi krajnje, još nenaseljeno dvorište, koje je do tog jutra zjapilo uznemirujućom prazninom.

Odatle su mogli posmatrati i Feridu, djevojčicu iz susjednog dvorišta i da li će izaći da prostire veš ili da sveže kozu u bašti.

Ili da se umije na bunaru...

Za nju su govorili da se kreće kao da pleše. I sve radi kao da je posmatra sâm Allah, odlučujući šta još treba dodati svom savršenom djelu za deset godina.

Oči? I bez milosti Svevišnjeg – velike, izdužene poput badema, neobične ljubičaste nijanse. Ruke u zglobovima tanke kao vinove loze ukazuju, govore da nisu za težak rad. I listovi isto tako tanki, a pete kao rajske jabuke, iako cijeli dan trči bosa. Kosa joj na suncu toliko sjaji da joj se iznad glave stvara srebrnkasta izmaglica – kruna. Za njom se okreću čak i starješine, koje cijeli dan na suncu griju stare kosti, kimaju sijedim glavama – nije na dobro takva ljepota, nije na dobro. Sažalijevaju roditelje, govore da bi već trebala nositi „baš ortjus“, maramu koja pokriva glavu i kosu, jer – zasljepljuje.

Dječaci u školi vuku je za pletenice, samo da je dotaknu.

 

Ali danas ne posmatraju Feridu.

Prazna kuća pod brijegom napokon se useljava!

I, vjerovatno, ne onima koji vjeruju u strašne priče.

Dječaci su polegli na brijeg, mlatarajući po zraku prljavim petama. Stigli su na vrijeme: u dvorište je upravo stigao kamion.

Iz kabine je iskočio snažan muškarac u platnenim pantalonama, obišao kamion i spustio zadnju stranicu. U njegove ispružene, preplanule ruke skočila je žena u bijeloj haljini s plavim tačkicama, a suknja joj se podigla u veseli balon oko vitkih nogu.

Dječaci su se zahihotali, gurkali se laktovima u bokove. Takve haljine ovdje se nisu nosile, pa su ovi ljudi sigurno iz nekog dalekog mjesta.

Žena je povukla haljinu i, poput muškarca, podigla ruke, skidajući s kamiona dječaka. I on je bio obučen drugačije, svečano, u bijelu košulju i crne pantalone. Kosa mu je bila skroz ošišana, samo je iznad čela u obliku kvadrata visio smiješan svijetli čuperak.

– Novi... – šapnuo je Slavko, pažljivo gledajući dječaka, kao da procjenjuje može li ga savladati ako se nađu nasamo napolju.

– To su Bjelorusi – rekao je Timur.

– Nisu Bjelorusi – usprotivio se Amet. – Otac mi je rekao da su iz Donbasa.

– A gdje je taj Donbas[3]? – upita Čader.

– A šta su to „Bjelorusi“? – upita Timur.

– Treba učiti geografiju!

– Ali mi još nemamo geografiju u školi – stade Slavko u odbranu drugova.

– Tišina! – podijelio je Rustem manjima ćuške.

U međuvremenu je snažni muškarac, uz pomoć vozača, počeo unositi stvari u kuću.

– Uh, vidi! Šivaća mašina! Takvu sam vidio kod ujaka Solomona u gradu!

– Ma daj, moja mama ima istu takvu.

– A ovo, vidi, šta je to?

Žena je na prstima iz kamiona dohvatila ogroman, sedefasti sanduk nazubljenih rubova. Izvukla ga je i predala dječaku, koji ga je obgrlio objema rukama i postao nalik na sanduk s nogama.

– To je patefon[4]... – nesigurno je rekao Slavko.

– Pate... šta?

– Ma kakav patefon! – odbrusio je Rustem. – To je harmonika[5].

– Šta?

– Pa, kao neki garmon[6]...

– Kakav garmon! Garmon je mali, kao kod čika Fjodora. A ovo je prava harmonika! Vidi kolika je!

Dječaci su prasnuli u smijeh, gledajući kako dječak vuče sanduk prema kući. I odmah su utihnuli, jer se on počeo sumnjičavo osvrtati na sve strane: jeka je nosila njihov smijeh odozdo nagore.

– Tiho. Ššš. Čut će...

Umirili su se.

Žena je, skinuvši s kamiona preostali zavežljaj, zastala nasred prilično zapuštenog vrta, izula sandale i pažljivo, kao po vodi, krenula duž ograde.

Iz kuće je izašao dječak.

Kao ukopan, zastao je na pragu, razgledajući vrt i dvorište.

– Dosta – komandovao je Amet. – Nije lijepo špijunirati. Večeras, kad izađe na ulicu, upoznat ćemo se – da vidimo kakva je to ptica.

Zaista, dalje više nije bilo šta posmatrati. Dječaci su se odmakli nekoliko metara da ne budu na vidiku, ustali i, otresajući koljena, spustili se niz drugu stranu brda. Tamo su u jarugama mogli peći krompir i izložiti leđa i grudi užarenom suncu, prethodno na njih stavljajući izrezane papirne konjiće.

 

S ukrajinskog preveo Žarko Milenić