Hala Alyan rođena je u Carbondaleu, u Illinoisu, a odrasla je u Kuvajtu, Libanonu i Sjedinjenim Američkim Državama. Diplomirala je na Američkom univerzitetu u Bejrutu, a magistrirala na Univerzitetu Columbia. Tokom doktorskih studija iz kliničke psihologije na Univerzitetu Rutgers specijalizirala se za rad s traumom i ovisnostima u različitim populacijama.
Njen roman „Kuće soli“ stekao je široku međunarodnu recepciju i potvrdio je kao jedno od najvažnijih novih imena savremene književnosti. U ovom romanu ispisuje potresnu priču o jednoj palestinskoj porodici čiji se život nakon Šestodnevnog rata 1967. godine nepovratno mijenja. Od Nablusa do Kuvajta, Bejruta, Pariza i Bostona, roman prati višegeneracijsko iskustvo raseljavanja, gubitka doma i stalne potrage za pripadanjem.
Urednica Buybookovog izdanja romana Ena Hasečić je razgovarala s autoricom o porodičnom pamćenju i egzilu, kao i o tome kako se trauma i nostalgija prenose kroz generacije.
„Kuće soli“ govore o palestinskoj porodici koja živi u egzilu kroz nekoliko generacija. Da li je postojao neki poseban trenutak, slika ili porodična priča koja je poslužila kao inspiracija za nastanak romana?
Odrasla sam uz priče o porodičnoj historiji obilježene raseljenjem – priče koje su se iznova ponavljale, ali nikada nisu bile potpuno ispričane niti razriješene. Privukla me misao da egzil može postati naslijeđe, a ne samo jedan izdvojeni događaj: da jedan trenutak gubitka nastavlja odjekivati kroz generacije. Upravo to iskustvo, a ne jedan poseban trenutak, usmjerilo me ka žanru romana. Tekst je počeo kao kratka priča, ali sam se vremenom sve dublje vezala za porodicu i za poznatu, intimnu teksturu njihove sudbine.
Naslov „Kuće soli“ je istovremeno sugestivan i simboličan. Šta vas je privuklo tom naslovu i šta on predstavlja u svijetu romana? Šta biste voljeli da sugerira čitaocima prije nego što uopće otvore knjigu?
Ovaj naslov u sebi objedinjuje značenja očuvanja i krhkosti. So ima moć da sačuva, ali s vremenom može i nagrizati temelje. Ta unutrašnja napetost odražava sudbine likova u romanu, ljudi koji grade dom i porodicu na mjestima koja nikada nisu u potpunosti sigurna. Voljela bih da sâmnaslov čitaocima već na prvi pogled sugerira upravo tu dvojnost: trajanje i raspad, sigurnost i prijetnju, dom koji se gradi i dom koji se neprestano dovodi u pitanje.
Mnogi likovi kreću se između Kuvajta, Bejruta, Pariza i Bostona, živeći u stalnom stanju raseljenosti. Kako razumijete pojam doma i kako pristupate pisanju intimnih, ličnih priča unutar širokih historijskih i političkih okvira?
Za mene dom nije toliko fiksno mjesto, koliko skup običaja i uspomena. Pisanje o likovima koji se kreću između gradova i država značilo je prihvatanje raseljenosti kao konstante, a ne izuzetka. Kada radim s velikim političkim ili historijskim kontekstima, nastojim ih ne stavljati u prvi plan. Umjesto toga, fokusiram se na to kako te sile oblikuju živote, kako politika ulazi kroz gubitak, migraciju i prekinute budućnosti.
Posljednjih godina aktivno ste uključeni u proteste i politički aktivizam. Kako pronalazite ravnotežu između umjetnosti i aktivizma i vjerujete li da književnost još uvijek može imati utjecaj u vremenima krize?
Umjetnost i aktivizam doživljavam kao dva različita aspekta istog nastojanja. Aktivizam je neposredan i reaktivan; u direktnoj je vezi s trenutkom i kolektivnim djelovanjem. Pisanje, s druge strane, zahtijeva sporost i distancu i ono je okrenuto unutrašnjem promišljanju.
Kako izgleda vaš spisateljski život i kako se vaša rutina mijenjala tokom godina? Na čemu trenutno radite?
Vremenom se moja rutina pisanja veoma promijenila. Nekada sam bila stroga prema sebi i pisala trideset minuta dnevno, što i danas nastojim koliko mogu, ali između posla i majčinstva morala sam naučiti biti fleksibilnija.