Heterotopični horizonti u Pariškom maratonu Damira Uzunovića
Knjiga Pariški maraton Damira Uzunovića predstavlja jedinstveno polivalentno i multimedijalno književno djelo, u kojem se romaneskni narativ, dnevnik, putopis i autorefleksija o samom činu pisanja susreću u kompozitnoj, metapoetičkoj strukturi. Djelo ne samo da propituje granice fikcije i dokumenta, intime i javnog prostora, nego i istražuje složene unutrašnje prostore čovjekove svijesti, pamćenja i identiteta. Uzunović, koristeći elemente stripa i „foto-memo“ zabilješki, uspijeva stvoriti narativ koji je simultano introspektivan i ekstrovertiran, ličan i univerzalan.
Formalni okvir romana, dvodnevni dnevnički zapis, omeđen vremenski od 22. do 23. oktobra 2023. godine, nije prepreka autoru da na relativno konciznom hronotopu preispita složene temporalne, spacijalne i emocionalne dimenzije. Ovaj mikrokosmos vremena funkcionira kao kondenzirana verzija života: dva dana postaju instrument refleksije o prošlim odlukama, propuštenim prilikama i egzistencijalnim izborima, što je u skladu s džojsovskim principima toka svijesti. Dijalog koji problematizira granice između života, fikcije i pripovjednog subjekta eksplicitno tematizira ontološki status knjige, koja „događa se onome ko piše, a posredno i onome ko čita“ (Uzunović, 2024). Majstorsko uvezivanje teksta, ljudi i događaja s ciljem da se povežu sudbine „(…) onako kako se sudbine dodiruju – nikad direktno i uvijek preko nekoga drugog, nekoga koga vidiš prvi put u životu, ko čak i nije u glavnoj ulozi ili u prvom planu, ali jest dovoljno blizu“ (Uzunović, 2024), a što je ujedno nakana knjige u nastajanju. Time Uzunović, istovremeno, pravi dekonstrukciju i rekonstrukciju fabule i romana kojega se namjerava napisati, dakle, onoga u nastajanju, kao i ovoga koji upravo nastaje: „A jesi li već napisao taj roman ili tek treba da ga napišeš?“ (Uzunović, 2024, 37). Već time se nagovještava da maratonsko hodanje po gradu predstavlja i hodanje do teksta, kao i izgradnja prirode teksta kao knjige koja se, istovremeno, može čitati i kao dnevnik, i kao putopis, ali i intimna bilješka i komentar na roman koji tek nastaje, pri čemu forma, uz „blagu nesvijest“ (Uzunović,2024, 8), asocira na tok svijesti, ali ne da bi se u njemu izgubilo, nego naprotiv izgradilo, osvijestilo i prepoznalo pri čemu dijalog predstavlja „sjećanja unutar sjećanja“ (Uzunović, 2024, 11). Ovim postupkom Pariški maraton uspostavlja jasan dijalog s neomodernističkom tradicijom, ali i s postmodernim poetikama autofikcije, fragmentarnosti i samoreferencijalnosti, gdje se narativna istina ne potvrđuje faktografijom, nego imaginacijom: „Mašta čini da ono što ne postoji počne postojati“ (38). Istovremeno, otvorena struktura romana, „romana u nastajanju“, omogućava metapoetičku refleksiju o procesu pisanja, dok se pamćenje i zaborav artikulišu kao stalan, aktivan i fragmentaran proces, zaustavljan bilješkama, fotografijama i zapisima.
Važan je odnos kojega pripovjedač uspostavlja prema prostorima, koji konkretiziraju zadano vrijeme maratona. Sam ulazni prostor je prostor kretanja uspostavljen na samome početku u vozu koji asocira na pokretne prostore s kojima su veliki Dostojevski i Tolstoj uobličavali svoje velike narative:
„Konačno se izoštravaju slike u okviru vagonskog prozora: redaju se uspavane kuće od sedre i cigle duž pravilnih ulica, iz glinenih dimnjaka sa završecima nalik na fesove ili naopako okrenute saksije ništa ne izlazi. Iako je prohladno kasnooktobarsko jutro, Francuzi grijanje ne pale dok se dobro ne smrznu“ (Uzunović, 2024).
Ta mala uvertira bitna je za cjelokupnu imagološku sliku koja će se kretati od heteropredodžbi o Francuzima i gradskim prostorima Pariza i autopredodžbi bosanskohercegovačkih, konkrento sarajevskih ulica. Prostor se pri tome može iščitatavati i kao heterotopija heterotopije, pri čemu Pariz nije pasivna kulisa radnje, već aktivni fukoovska heterotopija u kojem se odražavaju kulturna, književna i urbana iskustva, dok heterotopična Bosna i Hercegovina, evocirana kroz sjećanja, intertekstualne aluzije i simbolične prizore, funkcionira kao unutrašnji, emocionalni i etički prostor pripovjedača. Takva dvostruka prostorna dinamika: stvarna i retrospektivna, fakcionalna i fikcionalna, omogućava tekstu da artikulira fluidno pamćenje prostora, koje, istovremeno, nosi historijsko, kulturno, mnemotopno i emotivno značenje. Kroz prizore poput uličnih prodavača knjiga, koji opstaju usprkos institucionalnom pritisku, roman ističe simbolički značaj otpora trivijalizaciji i potvrđuje knjigu kao trajni prostor kulturne i etičke vrijednosti. Sam tok sjećanja, asocijacija i intertekstualnih veza, evocira konkretne toposе bosanskohercegovačkog prostora, njihovu historijsku i emotivnu sedimentaciju, kao i ono što bismo mogli nazvati „pamćenjem fluida“, trajnim, fluidnim, ali neizbrisivim pamćenjem prostora, kao što je onaj, npr. o uličnim prodavačima knjiga, koji su u procesu nestajanja, ali ipak istrajavaju, u čemu je jaka simbolika otpora kroz knjigu, koja pobjeđuje sve trivijalnosti:
„Sudija je na ročištu posramio tržišnog inspektora i presudio u Mesudovu korist, to jest da ovaj i dalje može prodavati knjige kako zna i umije“ (Uzunović 2024, 34).
I nisu samo knjižare, i ulični prodavači knjiga, koji su u Bosni i Hercegovini rijetkost, teme koje okupiraju pripovjedača u „hodu“. Izmještenosti, iz distance velikog evropskog grada, autor sagledava temeljna pitanja bosanskohercegovačke stvarnosti: identitet, trajanje, gubitak, kontinuitet i mogućnost smisla, a koji se ogleda u vječnim odlascima, ali i ostancima: „U to vrijeme otići iz Sarajeva značilo je izdati ga, mislim da ne bih mogao trpjeti tu istinu (75).
Pariz u ovom romanu nije tek geografska kulisa, već složen kulturni i intertekstualni prostor, oblikovan kroz dijalog s književnim tradicijama (Hemingway, Miller, Duras), ali i kroz lično iskustvo prvog boravka u gradu.
Naslov Pariški maraton funkcionira kao višeznačna metafora: fizičko kretanje dvojice flâneura: jednog iskustvenog, drugog tek izranjajućeg što prerasta u egzistencijalni maraton savremenog čovjeka, obilježen iscrpljenošću, sumnjama i stalnim samopropitivanjem. Glavni lik nije heroj, nego flâneur u modernističkom smislu: figura traženja, neprestane refleksije i etičke budnosti. Pobjeda u ovom romanu ne ostvaruje se kao u običnom maratonu, nad drugima, nego nad vlastitim ograničenjima. Dakle, centralna narativna osovina romana, putovanje oca i sina, funkcionira i kao unutrašnji, intimni hronotop i kao egzistencijalni maraton. Uzunović uspijeva kroz dijalog i zajedničko kretanje artikulirati i transgeneracijsko pamćenje i etičku dimenziju pripovijedanja, destabilizujući jedinstveni subjekt i otvarajući prostor refleksiji o Drugom i prošlosti, transkulturno ga prenoseći i na sadašnjost. Tako kretanje kroz grad, sagledano kroz figure flâneura i homo viatora, omogućava istovremeno promatranje i introspektivno propitivanje: flâneur očima bilježi grad i njegove detalje, dok homo viator doživljava prostor kao egzistencijalni put ka samospoznaji i unutrašnjoj transformaciji u kojoj svaki segment romana nudi mogućnost spoznaje o bitnosti paćenja i bilježenja:
„Ponašam se kao fotoaparat, okidam na svaki iole zaustavljen kadar unutar stanične zgrade, uvjeren da je memorija nevidljivom fotoaparatu i dalje velika, ali čas kasnije ožalošćen jer mi je odavno jasno da se pri svakom “okidanju” briše prethodna foto‑memo zabilješka“ (Uzunović, 2024).
Upravo u toj napetosti zaborava i pamćenja, sjećanja i doživljaja, između estetskog opažanja i egzistencijalne introspekcije, kretanje postaje metodološki i narativni instrument istraživanja identiteta, pamćenja i smisla, u kojem je prepoznavanje konstanta, čime Pariški maraton potvrđuje jednu od ključnih teza prostornog obrata: da se prostor i tekst mogu čitati kao međusobno prevodivi sistemi. Hodanje gradom postaje čin pisanja, a pisanje oblik kretanja. Tekst, pri tome, ne nudi konačne odgovore, nego ostaje u prostoru između: između zamišljenog i doživljenog, između prošlog i budućeg, između Bosne i Pariza. U tom međuprostoru, prepoznavanje i rekognicija postaju najviši oblik književne svijesti o prostoru:
„Čudno mi je da mi sada hodamo po tim tragovima ako si ih samo zamislio, ili još čudnije ako si ih već napisao. Dešava li se unutra sve tebi ili glavnom liku, ili sve izmišljaš pa sada tražimo potvrdu tog izmišljanja?“ (Uzunović, 2024).
Upravo u tom preklapanju nastaje ono što se može označiti kao poetika rekognicije: procesa u kojem se subjekt prepoznaje u vlastitim tragovima, ali više ne može sa sigurnošću odrediti jesu li ti tragovi rezultat sjećanja, književne imaginacije ili već postojećeg teksta, što kondenzira ključnu epistemološku napetost romana. Hodanje Parizom ovdje više nije empirijsko kretanje kroz grad, nego provjera ontološkog statusa iskustva. Grad postaje palimpsest: po njemu se hoda, ali se istovremeno hoda po tekstu, u nastanku, a koji možda već postoji (u svijesti, u doživljaju, u pročitanome). Time se briše granica između života i pisanja, između onoga što se događa i onoga što se tek treba dogoditi, ili, pak, napisati. U tom smislu, anagronizam, u Pariškom maratonu funkcionira kao prepoznavanje unaprijed: subjekt prepoznaje vlastiti život kao nešto što je već ušlo u tekst, dok tekst, istovremeno, traži potvrdu u stvarnosti. Ovaj kružni odnos podsjeća na Ricoeurovu ideju narativnog identiteta, ali i na Proustovu logiku prisjećanja u kojoj se sjećanje ne vraća prošlosti, nego je konstituiše iz sadašnjeg trenutka. Pariz, kao prostorni okvir romana, i Sarajevo kao eho, dodatno pojačavaju ovu dinamiku. To nisu homogeni urbani prostori, već gradovi prepoznavanja. Kretanje kroz prostore, istovremeno je kretanje kroz različite vremenske tačke: mladost, zrelost, očinstvo i književni projekt koji tek nastaje, ali se već ponaša kao dovršen. Sama rekognicija se u romanu ne odnosi samo na prepoznavanje prostora, već i na prepoznavanje subjekta u vlastitim narativnim ulogama. Pripovjedač se pojavljuje kao otac, kao bivši mladić u egzilu, kao pisac i kao lik budućeg romana. Time se destabilizira klasična podjela na autora, pripovjedača i lika, a tekst se organizira oko pitanja: ko zapravo hoda: čovjek ili tekst? U tom kontekstu, anagronizam postaje produktivan: on omogućava da se Bosna i Hercegovina, iako fizički odsutna, stalno pojavljuje kao misaoni i afektivni prostor. Sjećanja i aluzije prizivaju konkretne toposе bosanskohercegovačkog prostora, koji se reflektuju u pariškim ulicama. Izmještenost subjekta omogućava da se suštinska pitanja identiteta, pripadnosti, zaborava i pamćenja sagledaju upravo iz distance: tek izvan doma moguće je vidjeti njegove konture. Pariški maraton je stoga roman u kojem se ne trči da bi se stiglo do cilja, nego da bi se prepoznalo ono što je već tu: u sjećanju, u tekstu, u prostoru. Hodanje postaje čin hermeneutike, a heterotopični grad se čita kao već napisana knjiga u kojoj se prepoznaje vlastiti život.
Na koncu, djelo demonstrira kako književnost funkcioniše kao sredstvo refleksije, pamćenja i etičke budnosti, potvrđujući da se najveće spoznaje ostvaruju u procesu kretanja, zapisivanja i promišljanja, u hodu, koji nikada ne završava konačnim odlaskom i dolaskom, već stalnim preispitivanjem i prisustvom, borgesovski, u sadašnjem trenutku i toposu. Stoga, Pariški maraton predstavlja paradigmu savremene proze koja uspijeva povezati intimno i univerzalno, fakciju i fikciju, fizički i metafizički prostor, te pokazuje da književnost, čak i u konciznom vremenskom okviru, može dosegnuti složenost i gustinu ljudskog iskustva koja je ranije bila rezervirana za epohalne narative.
Šeherzada Džafić, predsjednica žirija nagrade "Skender Kulenović"