UVOD
Da li je Benazir Bhutto bila prva?
Kada je Benazir Bhutto nakon pobjede na izborima 16. novembra 1988. godine postala premijerka Pakistana, svi oni koji su si uzeli za pravo da govore u ime islama, prije svega gosp. Nawaz Sharif, vođa IDA-e (Islamskog demokratskog saveza), zavapili su zbog blasfemije: “To je nečuveno! Muslimansku državu nikada nije predvodila žena!”; te su, pozivajući se na islamsku tradiciju, protestvovali protiv tog neprirodnog događaja. Političko odlučivanje kod naših predaka uvijek je bilo isključivo muški posao. Tokom petnaest stoljeća islama, od 1. godine po Hidžri (622. n. e.), pa do 1410–1411. (1989) upravljanje vladom, vodstvo države, bilo je bez izuzetka muška privilegija i monopol.[1] Nijedna žena nikada nije stupila na prijestolje u islamu, nijedna žena nikada nije upravljala državom, poručuju nam glasnogovornici političkih partija koji se pozivaju na islam i čija se odbrana temelji na ratnim pokličima protiv drugih muslimana. Po njihovoj logici, s obzirom na to da nijedna žena nije vodila muslimansku državu između 622. i 1410, tako ni Benazir nije mogla to učiniti.
Svi mediji kako na Zapadu tako i na Istoku, ponavljali su ovu tvrdnju, zanemarujući veoma intrigantnu činjenicu: pakistanski su političari pribjegli muslimanskoj tradiciji tek nakon neuspjeha na izborima.[2] Paradoksalno je da su stranački lideri koji se pozivaju na islam, poput Sharifa, prihvatili izbore kao pravilo igre – tačnije prihvatili su parlamentarnu demokratiju koja proizilazi iz načela Opšte deklaracije o ljudskim pravima prema kojoj glasanje predstavlja suvereni temelj političke moći. Kako su se, nakon pobjede demokratski izabranog kandidata, mogli pozivati na prošlost i tradiciju – posve nesvojstvenu ovom političkom poretku? Teško da bi se neki francuski, američki ili njemački kandidat mogao poslužiti prošlošću kako bi diskreditirao svog političkog protivnika i time poništio rezultate glasanja. To ne samo da bi bilo apsurdno, nego prije svega neprihvatljivo. Kako, dakle, objasniti činjenicu da muslimanski političar kojeg je na izborima porazila žena može mahati prošlošću i služiti se tradicijom kao oružjem za diskvalifikaciju suparnika? Na kakvom se to političkom teritoriju nalazimo?
Izjava da Benazir Bhutto ne može voditi pakistansku državu uprkos trijumfu na izborima podrazumijeva prelazak iz političke sfere parlamentarne demokratije u neku drugu sferu u kojoj glasanje ne predstavlja osnovu legitimiteta. Fascinantan je upravo taj prelaz iz jednog političkog poretka u drugi čim se na obzoru pojavi neka muslimanska žena. Nawaz Sharif i njegove pristaše ne bi mogli voditi takvu kampanju protiv pobjedničkog kandidata na izborima da se on zvao Hassan ili Mohammed. U načelu, dvostruki poredak i posljedična dihotomija (koja je uvijek izvor kršenja u pravnim stvarima) stupaju na scenu samo ako je u pitanju žena.
U ovoj knjizi nemam namjeru da razriješim enigmu dvostrukog poretka, niti da raspravljam o dihotomiji koja se nadvija nad političkim pravima muslimanskih žena, niti da ustanovim ono što je poštenim ljudima očigledno – tajanstvenu vezu između održivosti “prava čovjeka” i poštivanja prava žena. Ta ozbiljna pitanja, kao dobra i smjerna muslimanka, prepuštam muškarcima. Znam svoje mjesto, mogu se baviti samo stvarima koje me se tiču; dakle, tričarijama. A šta je beznačajnije od istraživanja o ženama koje možda nikada nisu ni postojale; ženama koje su upravljale muslimanskim zemljama između 622. i 1410. godine? Igrati se detektiva – pogotovo privatnog – nije baš ozbiljna rabota. Za privatnim detektivom posežemo onda kada smatramo da će javne institucije odbaciti naš slučaj. To je, očigledno, slučaj i s ovim vladaricama. Niko u golemom muslimanskom carstvu nije mario za njihovu sudbinu. Čini se da nijedna javna institucija nije zabrinuta za njih; uostalom, imamo li i najmanji dokaz da su zaista postojale? Jesu li ugrožene?
Alternativa je jednostavna. Ili žene nikada nisu bile čelnice muslimanskih država, te političari koji tvrde da je Benazir Bhutto prva imaju pravo, ili je u prošlosti bilo žena koje su upravljale muslimanskim državama, ali su one izbrisane iz zvanične historije, pa stoga njihovo prikrivanje ima sve elemente historijskog atentata. Dokazujući drugu pretpostavku, vi čitatelji, i ja, vaš posve privatni detektiv, bit ćemo prvi koji će rasvijetliti jednu od najfascinantnijih čistki u historiji čovječanstva: serijsku likvidaciju državnih liderki provedenu u tajnosti, ostavljajući javne vlasti potpuno ravnodušnima, i to posvuda – kako u muslimanskom tako i u nevjerničkom svijetu.
Odakle početi? Treba li očekivati da ćemo se spotaknuti o tijela mrtvih vladarica? Za kojim spomenicima tragati? Na koje palače obratiti pažnju? Trebamo li odletjeti u Aziju, izgubiti se u Africi ili prijeći Gibraltarski moreuz i doći do Europe, te udahnuti miris misterije andaluzijskih vrtova? Da li da istražujemo Kordobu, ili možda Delhi? Hoćemo li prekapati po Sani i njenom okruženju ili zaploviti do indonežanskih ostrva? Hoćemo li nadlijetati Basru, Bagdad, obići Isfahan i Samarkand prije nego što stignemo u mongolske stepe? Islam je velik; prostire se, golem i gust, u vremenu i prostoru. Kuda i u kojem pravcu poći da bismo doprli do nestvarnih prostora na kojima su živjele muslimanske vladarice, ako su one uopšte postojale?
Nakon što smo započeli s policijskom istragom, postavlja se pitanje kojom metodom se služiti: kako započeti jednu ovakvu istragu? Problem je u tome što ja imam vrlo malo iskustva u tom području. Rijetko čitam kriminalističke romane: čim glavnog lika ubiju, odmah prelazim na posljednje stranice da uhvatim počinitelja. No, vjerujem da bi mi čak i najpoznatiji detektivi savjetovali da jednostavno odem u biblioteku. I, vjerovali ili ne, nisam morala dugo tražiti. Kao u bajci – uz svilenkasto šuškanje, iz požutjelih stranica starih knjiga malo-pomalo izranjale su vladarice, kraljevne i gospodarice. Jedna za drugom, koračale su tihim prostorijama biblioteka, uz beskrajne povorke intriga i misterija. Katkad su se pojavljivale po dvije-tri odjednom, prenoseći prijestolje s majki na kćerke po udaljenim ostrvima azijskog islama. Zvale su se Malika Arva, Alam el-Hurra, Sultana Radija, Šadžarat ed-Dur, Turkan Hatun, ili – skromnije – Tadž el-Alam (Kruna Univerzuma) i Nur el-Alam (Svjetlost Univerzuma). Neke su vlast naslijedile, a neke su morale ubiti nasljednike kako bi je preuzele. Mnoge su same vodile bitke, nanosile poraze, sklapale primirja. Jedne su se uzdale u sposobne vezire, dok su se druge oslanjale isključivo na same sebe. Svaka je imala svoj način na koji je postupala s ljudima, primjenjivala pravdu i određivala namete. Neke su se dugo zadržale na prijestolju, a neke jedva da su imale vremena da ga zauzmu. Mnoge su okončale poput halifa (bilo pravednih, omejida ili abasida) – bile su otrovane ili izbodene nasmrt. Rijetko je koja umrla mirno, u snu.
Što se više vladarica pojavljivalo, to je moja detektivska tjeskoba bivala sve veća. Premda sam se bavila istraživanjem o ženama koje su bile na čelu država, nisu sve vladarice na koje sam nailazila nužno bile i na čelu države. Kako onda razlikovati one koje su vladale od onih drugih? Koji bi to bio neosporan kriterij za čelnika jedne muslimanske države, koji bi to simbol – ili simboli – predstavljali suverenitet u islamu koji ne poznaje krunu i u kojem je poniznost jedini znak veličine?
Prije sastavljanja popisa tih vladarica, sagledavanja njihovih života, klasifikacije njihovih titula, možda bi trebalo započeti odgovorom na jedno pitanje, koje je u isti mah i prozaičnije i fundamentalnije: kako su žene uspijevale preuzeti vlast u zemljama koje su, u načelu, definirale politiku kao isključivo muški posao?
Ne postoji ženski oblik riječi imam ili halifa, pojmova koji utjelovljuju koncept moći u arapskom jeziku, istom onom na kojem je objavljen Kur’an. Rječnik Lisan el-Arab eksplicitno navodi:“al-Khalifatu la yakunu illa li ad-Dakar!” (halifa može biti samo muškog roda). U takvom kontekstu, u kojem vlada princip isključenja, bilo kakav ulazak žena u sferu političkog odlučivanja, čak i pod maskom, i po kuloarima harema, i iza brojnih zavjesa, marama i mašrabija, predstavlja jedan posve izniman i herojski poduhvat. Kako su žene onomad, premda su vjerovatno imale manje mogućnosti nego danas, uspijevale toliko postići u sferi u kojoj mi, savremene žene, tako žalosno posrćemo? U mnogim muslimanskim zemljama postoji neka vrsta prihvatanja demokratske igre, s parlamentima koji zastupaju narod, institucijama koje su uspostavljene opštim pravom glasa i u kojima milioni muslimanskih žena izlaze na birališta svaki put kad se raspišu izbori. Ipak, rijetke su institucije u kojima žene imaju značajniju ulogu. U većini slučajeva, muslimanski parlamenti, vijeća naroda ili revolucionarna vijeća nalikuju haremu: u njima je zastupljen samo jedan spol. Jedan spol razmatra i nastoji riješiti pitanja drugog spola, i to u njegovom odsustvu! To očito nije najbolji način rješavanja problema nijednog spola – ni onoga koji razmatra rješenje, ni onoga koji je odsutan, a još manje onih problema među spolovima koji zahtijevaju dijalog.
U vrijeme kada milioni žena imaju univerzitetske diplome zahvaljujući obrazovanju koje plaća država, iako je to još uvijek povlastica bogatih i srednje klase, u trenutku kada bismo trebale biti više informisane, mudrije, sofisticiranije – mahom smo isključene iz politike. Naša se priča odvija u vrlo specifičnom kontekstu, gdje je suštinski problem vezan za prostor. Žene su smetnja čim se pojave tamo gdje ih se ne očekuje. A kod nas niko ne očekuje da će ih vidjeti tamo gdje se donose odluke. Da su pakistanski reakcionari navikli vidjeti više žena u krugovima moći, reagovali bi nešto razboritije kad se Benazir Bhutto pojavila na političkom horizontu. Otud zanimanje za misterij naših pretkinja. U čemu se krije tajna ovih vladarica? Kako su se uspjele domoći vlasti a da ne uplaše muškarce? Kojim su se sredstvima služile da ih ukrote? Kako su njima manipulirale? Da li su se koristile zavođenjem, ljepotom, inteligencijom ili bogatstvom? Poznajem mnogo žena iz raznih država Magreba i drugih arapskih zemalja koje imaju političke ambicije, iznimno su lijepe i obdarene svekolikim šarmom, no ne znaju kako da se prometnu na političkoj sceni. Čini se da u današnje vrijeme zavođenje vrlo slabo funkcioniše, ili je vrlo nisko na ljestvici. Lično ne poznajem nijednu ženu koja je zahvaljujući zavođenju prešla prag koji bi nesigurnu kurtizanu učinio ozbiljnim političkim partnerom.
U čemu je, dakle, tajna vladarica iz drevnih vremena? Kako su zauzele svoje mjesto u političkoj areni u kojoj svaka žena koja napravi potez podliježe kazni i pred Bogom i pred ljudima? Koji su im bili nazivi i titule? Jesu li se usuđivale nazivati se halifama i imamima, ili su se pak zadovoljavale opskurnim i manje prestižnim titulama?
Kako bi se izbjegao bilo kakav nesporazum i zabuna, treba istaći da svaki put kada u ovoj knjizi govorim o islamu bez drugih odrednica, govorim o političkom islamu, o islamu kao vršenju vlasti i ljudskim djelima nadahnutim strašću i motiviranima interesom – što se, pak, razlikuje od objavljenog islama, božanske poruke, ideala zapisanog u svetoj knjizi Kur’anu. Kada govorim o potonjem, poistovjećujem ga s objavljenim islamom, ili duhom islama.
Buybookovo novo izdanje s francuskog prevela Tea Mijan
[1]Prva godina muslimanskog kalendara poklapa se sa 622. hidžretskom godinom u kojoj je Poslanik napustio Mekku, svoje rodno mjesto, da bi emigrirao u Medinu. Ta je godina bila simbolična jer je ondje počeo voditi prvu muslimansku zajednicu. Godina 1989. poklapa se s godinom 1410–1411, mjeseci sunitskog muslimanskog kalendara su lunarni, dakle kraći. Svake godine ovaj kalendar za nekoliko dana sustiže kršćanski kalendar.
[2]IDA Nawaza Sharifa osvojila je samo 55 mjesta. S druge strane, Pakistanska narodna stranka Benazir Bhutto osvojila je 92 od 207 mjesta koja se biraju izravno. Ukupno je 237 mjesta, od kojih je 30 rezervisano za posebne kategorije: 10 za manjine (posebno kršćansku manjinu) i 20 za žene.