Bilo je nečeg uzbuđujućeg u druženju s nepoznatim ljudima – obećavalo je zaumnu dinamiku. Takvo drugarstvo je bilo drukčije od onog s prijateljima i ljudima koje barem ovlaš poznaješ. S potpuno nepoznatim ljudima je bio put u jednom pravcu, vrtoglavo ludilo koje bi se često znalo završiti lupanjem kafića i maltretiranjem mahom nevinih ljudi.
Uglavnom, psihičko iživljavanje, u čemu sam bio dosegao solidan nivo i prava je sreća što me književnost nakon rata uzela pod svoje, ko zna dokle bi moj razvoj u tom pravcu dobacio. Ali tačno znam kad neko krene sa iživljavanjem, znam riječi kojima ono počinje, poglede, gestikulacije. Tikove na licu vidim prije nego što se dese. Razumijem šeretski sloj jezičkog terora, kad se balansira na tankoj granici izmedu lakrdije i udarca šakom u nos. Samo su majstori mogli zadržati taj udarac, i ostaviti ga da se marinira u mislima do narednog putovanja kroz noć.
Znalo se i sa familijarnim ljudima, čitaj borcima, završiti i u zatvoru na jednu noć, ali to je ipak bila druga logika, manje zaumna, a više poznat redoslijed zbivanja, iako svako takvo druženje imalo je originalan šmek – recimo da je to kao film Dani ludila, samo što ne ubijaš nevine po ulicama, niti se boriš protiv kapitalizma.
Ne znam protiv čega smo se mi borili. Vjerovatno protiv sebe.
Jednom sam se u tom sumanutom alkoholnom prepoznavanju, to kada proradi drugarstvo s nasumičnim judima, združio s posadom Prage, jedine koju smo tada imali u korpusu. Jednog su zvali Švabo, ne znam kako se to desi, ali samo klikne, i odjednom postajemo saveznici, idemo od kafića do kafića, zatvaramo gdje god dođemo. Švabo je bio komandir Prage, plav, ne previsok ali nabijen. Iživljavamo se nad slučajnim gostima. Kafići i kafane padaju u domino efektu. Tako to ide, zaumna logika, apsolutna sloboda, koju srećom nismo dotakli, jer to bi bilo ili masovno ubistvo, ili samoubistvo. Nekako smo ručnu kočnicu znali povući na vrijeme.
To na vrijeme bi bilo... Sad se ne mogu sjetiti tog vremena, ali znam kakvu smo snagu i bijes imali u tijelima. Tu energiju smo koristili za liniju, za jednu bjesomučnu borbu u kojoj, vrlo često, nismo nimalo marili za vlastite živote. Možda me je činjenica da sam rano postao komandir voda spriječila da se do kraja zanesem, jer ...ovanje je zanos, užitak i ovisnost od koje se teško otresti kada te uzme pod svoje.
Kao komandir voda nisam mogao padati u ...ni zanos tako lako jer sam vodio ljude. Odgovarao sam za ljudske živote. Tri četvrtine njih su bili stariji od mene, ponekad i skoro cijela jedinica.
Čak sam jednom i kao ranjenik na štakama dospio u vojni zatvor, odakle su me odveli, u bijelom Mercedesu dotičnog vojnog policacja i legalnog siledžije (on je to bio davno prije rata), u bolnicu jer sam krvario iz desne podlaktice. Morao sam na operaciju ali to nije bilo moguće jer sam bio mrtav pijan, tek ujutro ide anestezija, koju sam volio, i hirurg Paunović, stara garda, stavio mi je tzv. laticu i rana je bila zašivena. Poslije latica izvađena. Otad imam smajli sa sedam kopči na desnoj podlaktici. Razmišljao sam nekad uraditi tetovažu, kao kintsugi, da renoviram taj dio kože, ali nisam bio tome dovoljno posvećen. Imali smo tada prečih renovacija, kojih nismo ni bili svjesni kada je mir došao.
Nakon kraja .... često smo se nalazili na kafi u Dva Ribara, pa da onda idemo do Seke Hrvat, u Stakleni grad na tetoviranje, ali bismo se zapili i pare za tetovažu bi isparile. To je razlog zašto se nikad nisam tetovirao odmah nakon ..... Kvadratni centimetar tetovaže je bio deset maraka, moglo se to bolje pretočiti u pivo. A i bilo mi je teško odlučiti se za neku posebnu, pa sam je sam nacrtao u svesci, gdje je i ostala.
Kao afrički gnuovi zbijali smo tijela, sudarali se njima, želeći preći na drugu stranu rijeke, ali odasvud su nas vrebali krokodili i ljutiti nilski konji. Lakše je u društvu podnijeti kad ti se nešto dešava prvi put u životu. Riječ od tri slova. Nama se dešavao prvi put u životu. Izgubili smo kosmičku nevinost. A bilo je tu i normalne želje za druženjem jer smo bili u tim godinama, kada vapiš da budeš tamo gdje se nešto kao spektakularno dešava. Onda sjediš u kafiću i gledaš MTV dok televizor radi na naftni agregat. Nema spektakla, samo tiha radost što si zadržao mladalački interes da pratiš muziku dok oko tebe gore štale (Univerzume divni, gdje li si?) i ljudski životi se gase svake sekunde realnog vremena. Nismo znali, tokom trajanja tri slova, da postoji tzv. realno vrijeme. Naši životi su bili analogni.
Fotografija: Jasmin Pašalić
Ipak, volio sam zaumnu dinamiku druženja sa potpunım strancima/vojnicima. Djelomično se to ukrštalo i sa željom da osjetım svijet lumpenproletarijata, kojeg sam sa strane posmatrao prije ...., jer sam pripadao srednjoj klasi ondašnjeg drustva, možda malo i iznad. ..... lumpenproletarijat – to smo sada svi bili. Želja da dodirneš dno, zemljani pod, poljski WC, udžericu, da zaroniš u tu masnoću i prijavštinu ljudi s druge strane života. Zamisli: zaranjaš u pomije, roniš kroz kompost. Druženje sa seoskim ljudima, miješanje jezika i stapanje slengova. Sve se to dešavalo u pauzama ...... zanosa.
Kao kad smo pili u "gradskoj kafani", koja je bila bivša srpska kuća a novi vlasnik ju je pretvorio u kafanu. Na zidovima nesretne kuće, teljvom (tozom) od kafe nacrtao je ljude u bosanskoj nošnji, feslije, žene u dimijama, kako podavijenih nogu sjede i piju kafu, džamije od teljve, ali sve u kosim perspektivama visi u zraku njegovih umjetničkih djela. Kao da je Marc Chagall sišao s neba i ušao u tijelo poznatog ugostitelja iz vremena mira.
I tu je bio jedan did za šankom, običan krajiški did. I opet se desio klik, Elvir je bio klik jer je didovog sina spasio iz nabujale Une za vrijeme mira. Počeo nam je slati piće i rekao bi slikaru-ugostitelju: "Uli' didu!" Što znači: daj svima, jer kad naliješ didu (a did je glavni), onda je logično da ćeš nasuti i svim onima koji su niže rangirani od dida. Ali, did je u sebi imao gorčinu koju rakija nije mogla saprati. Sin mu je poginuo, možda na Hasinom Vrhu ili Grabežu. Did nas je volio jer smo ga podsjećali na sina, ali nije volio neke jude iz civilne vlasti koju su tu bili, njih je napadao a nas gotivio pićem. Uzeli smo ga pod zaštitu, ali s obavezom da ne napada ljude jer se namjerio na čovjeka koji zaista nije bio ništa kriv, a imao je i prgavu narav. Tako bi neko od nas držao ruku didu na ustima, ali dida čim pustiš, on odmah jebe majku i jebe sve civilnoj vlasti. Jer njegov sin je poginuo. Nema kontraargumenata u toj raspravi. Nema rasprave.
"Uli' didu!" je dugo trajalo. U nekoj nesretnoj srpskoj kući, u jednom selu gdje smo kao napravili imitaciju grada iz kojeg smo bili protjerani.
Ta fraza je ušla u naš jezik. lako smo se zajebavali s jezičkim nanosima koji su upadali u naš gradski jezik, poštovali smo dida i njegovu tugu. Morao si poštovati roditelja poginulog saborca. Taj saborac nam nije bio nimalo nepoznat, iako ga možda nikad nismo ni sreli. Poštovali smo mrtve, oni su bili dio nas. Osjećali smo neraskidivu vezu s njima. Kako je broj humki/mezara rastao na vojničkim grobljima, u Jezerskom, na Solinama, i drugdje, tako je naša veza sa svijetom mrtvih jačala, kao i naša osvetnička želja da oslobodimo svoj grad.
U krajiškoj Vallhali, tamo gdje ćemo se svi sresti, jedini mogući bojni poklič će biti: "Uli' didu!" Na krajiškom jeziku to znači: Skål!