U knjizi Vidimo se na papiru, Đurđica Čilić se okreće malim, naizgled običnim prizorima svakodnevice, onim detaljima koji često ostaju izvan našeg pogleda, a u sebi nose čitave svjetove iskustava, odnosa, odsustava i neizgovorenih osjećanja. Polazeći od ličnog i intimnog, od porodičnih veza, sjećanja, bolesti i gubitka, njeno pisanje postupno otvara širu sliku stvarnosti, ne nastojeći da je objasni ili uljepša, nego da joj se približi kroz pažljivo posmatranje i književno oblikovanje. Za Čilić je pisanje istovremeno pokušaj svjedočenja i način razumijevanja onoga što nas uznemiruje, rastužuje ili plaši. U razgovoru za book-by-book govori o hibridnosti književne forme, važnosti običnih slika, melanholiji kao svijesti o prolaznosti, ali i o potrebi da se, uprkos sveprisutnim prizorima nasilja, mržnje i ljudske okrutnosti, sačuva pažnja za dobrotu, nježnost i solidarnost. Posebno mjesto zauzima i njeno iskustvo prevođenja poljske poezije, kroz koje se otvara pitanje jezika kao prostora susreta različitih književnih tradicija i iskustava svijeta. U središtu ovog razgovora nalazi se, stoga, pitanje: može li književnost, bez velikih riječi i konačnih odgovora, sačuvati sposobnost da vidimo jedni druge i prepoznamo ono ljudsko što još uvijek postoji u svakodnevici?
RAZGOVARAO: Đorđe Krajišnik
U vašoj knjizi Vidimo se na papiru kao da postoji stalna potreba da se stvarnost imenuje upravo onda kada postaje najteže uhvatljiva i razumljiva. Koliko je danas književnosti uopšte moguće da se približi stvarnosti, a da pritom ne postane njena puka ilustracija? I gdje za vas počiva, ako je ima, granica između svjedočenja i književnosti?
U mom je slučaju pisanje pokušaj svjedočenja, ali i transcendiranja stvarnosti. S jedne strane bilježim ono što me se tiče ili što mislim da se tiče ovog društva, a s druge strane pisanjem se distanciram u pokušaju da sve to razumijem – pogotovo ono što me uznemiruje, rastužuje ili plaši. Mnoge događaje u svom i životu svojih bližnjih donekle sam razumjela tek kad sam ih oblikovala u priču.
Vaša knjiga izmiče čvrstom žanrovskom određenju. Da li je ta hibridnost posljedica potrebe da se pronađe forma koja može pratiti rasutost savremenog iskustva, ili je riječ o svjesnom otporu prema potrebi da se književni tekst unaprijed žanrovski „disciplinuje“?
Radi se zapravo o mom karakteru ili – što je vjerojatnije – o temperamentu. Pišem u afektu, neposredno nakon nekog događaja ili prizora koji želim zabilježiti. Neambiciozna sam autorica, pišem bez predumišljaja, brzo, ne vraćam se napisanome. Otud ta formalna i žanrovska neujednačenost. Ali, nadam se da je u mojim knjigama pripovjedački glas dosljedan i da je svjetonazorska optika mojih tekstova koherentna.
U uvodu knjige pišete da bi, kada biste ponovo pisali, trebali početi od „običnih slika“, od stare mačke koja spava na invalidskim kolicima ili pegle koja se hladi na prozorskoj dasci. Šta je za vas književno u tim malim, gotovo nevidljivim prizorima? Da li upravo u njima stvarnost najviše izmiče velikim riječima i velikim objašnjenjima?
Prizori koji su naizgled obični, katkad i banalni, u sebi kondenziraju i ono što nije očigledno. Neki odnos ili iskustvo, nečiju odsutnost, čvorište nekih života i događaja koji su završili ili još nisu ni počeli. Privlače me nenametljivi detalji, koji su nehotični, i slike koje su slučajne, koje ne pokušavaju reći ništa važno. U tome je njihova privlačnost. Dovoljno je da postoje i da ih netko primijeti. Volim misliti o književnosti kao o iznimno demokratičnoj i inkluzivnoj umjetničkoj praksi, za koju je sve, i za koju su svi, jednako vrijedni pažnje i strpljenja.
Govorite o boli, gubitku, samoći i brutalnosti vremena, ali ih ne pokušavate dodatno „pojačati“. Koliko je za vas važna ta mjera između emocionalnosti i sentimentalnosti, odnosno: kako pronaći jezik koji će biti dovoljno blizu osjećaju, a da ga ne pretvori u literarnu pozu?
O tome nemam svijest, niti sam tražila mjeru dok sam pisala bilo koju od svojih knjiga. U knjizi Novi kraj, gdje pišem o bolesti i smrti bliske osobe, pisanjem sam obuzdavala emocije. Užasavala me neumitnost majčine smrti, i to na dva načina. Morala sam se miriti s gubitkom osobe koja mi je bila silno važna cijeli moj život, ali i s gubitkom svog mjesta u njezinom životu. Malo kome smo, a najčešće nikome, tako važni i dragocjeni kao svojim roditeljima. Pišući o mami i njezinoj bolesti, nastojala sam shvatiti ne ono što se najčešće govori – da će ona nakon smrti nastaviti živjeti kroz mene – nego da će se u mene useliti njezina smrt. Znam, zvuči morbidno. A, upravo to me potaklo da se ja s više nježnosti i nesebičnosti ophodim prema drugim ljudima.
U knjizi postoji snažna nit melanholije, ali ona nije melanholija koja vodi u pasivnost. Naprotiv, iz nje proizlazi neka vrsta pažljivijeg gledanja drugih ljudi i svijeta. Može li melanholija biti i oblik otpora prema ravnodušnosti?
Melankoliju razumijem i doživljavam prije svega kao svijest o prolaznosti. Plodonosna je jer nas drži budnima i osjetljivima. Nikad se ne bih željela izliječiti od nje.
Vaši zapisi često polaze od privatnog i intimnog – od odnosa kćerke i majke, porodičnog prostora, svakodnevnih situacija – ali se iz tog malog prostora otvara mnogo šira slika svijeta. Kako pronalazite mjeru između ličnog iskustva i onoga što iz njega može postati iskustvo čitaoca?
Tako što se uzdam u svoje čitateljice i čitatelje. Pišem o onome što znam, osjećam i vidim. Ne umijem izmišljati, moja je imaginacija oskudna. Ali, u susretu s čitateljskim okom dogodi se prepoznavanje i dobrohotnost. Moji su tekstovi, čini mi se, neka vrsta pružene ruke. Uglavnom nailaze na srdačan odgovor. Velikodušni rakurs iz kojeg se čitaju i doživljavaju moje knjige blagoslov je s kojim nisam računala, ali sam na tome jako zahvalna. Zato idem na susrete s čitateljicama i čitateljima kad god me zovu i kamo god me zovu. Moje su me knjige upoznale s divnim i zanimljivim ljudima i zato nikad nisam požalila što pišem.
U Vidimo se na papiru postoji izražena potreba da se u surovosti svakodnevice pronađu tragovi ljudskosti, nježnosti i dobrote. Međutim, kako izbjeći opasnost da književnost iz takve potrebe sklizne u neku vrstu utješne slike svijeta? Gdje za vas završava nada, a počinje uljepšavanje stvarnosti?
Branim potrebu književnosti, i umjetnosti općenito, da unatoč jezivoj zbilji – koja nagrnjuje u slikama navijačke agresije, ratnih prizora, izljeva mržnje, uličnog nasilja i tako dalje – stalno podsjeća na blagost, velikodušnost, dobrotu, milost i ljubav. Da živimo u krizi humanosti, u netrpeljivosti i mržnji – ne možemo ne osjetiti. Ali, to nije sve što postoji, to nije jedino. Ako prešutimo dobrotu i nadu, mi jednako krivotvorimo stvarnost kao i ako prešućujemo ili umanjujemo njezinu okrutnost.
Budući da se bavite i prevođenjem s poljskog jezika, zanima me koliko vam iskustvo prevođenja mijenja odnos prema vlastitom jeziku. Kada svakodnevno prelazite iz jednog jezika u drugi, da li vlastiti jezik počinjete čuti drugačije – kao nešto što nije samo sredstvo izražavanja, nego i određeni način gledanja na svijet?
Prevođenje je pomno čitanje. Naučilo me strpljivosti i odgovornosti. Prevođenje je pregovaranje. Između dva jezična sustava, između dva iskustva svijeta, dvije književne tradicije, dva kulturna konteksta. Moja je prednost u tome što je moj jezik i hrvatski i srpski i bosanski. On je dovoljno širok i lijep da u njega komotno mogu smjestiti tu čudesnu poljsku poeziju. Da je probam smjestiti u samo jedan od tih jezika, bilo bi joj tijesno. Drugim riječima: što je siromašniji naš jezik, to je manji naš svijet.