Semezdin Mehmedinović: Mala kuća za pisanje
Nova knjiga Semezdina Mehmedinovića. Zasad smo samozatajni, ali više detalja vam donosimo uskoro. 😊
Fotografija autora (c) Edvin Kalić
Kristian Novak: Slučaj vlastite pogibelji
„Pravda se tiče svakoga, ili nije pravda. Ako se slučaj pogibelji pravednoga tiče samo njega, s njim umire i pravda sama.“
„Mladi prometni policajac nađen je mrtav na stražnjem sjedištu svojeg automobila. Slučaj je klasificiran kao samoubojstvo u što, s obzirom na niz neobičnih okolnosti i činjenicu da nije obavljena obdukcija, sumnja njegova obitelj i dobar dio javnosti. Obitelj njegova starijeg brata, također policajca, zahtjeva da sazna istinu, kazni odgovorne.
Istodobno, ambiciozna profesorica priprema dramsku grupu srednjoškolaca za uprizorenje Antigone, pri čemu s njima evocira upravo tragičan događaj kojemu svjedoče u svojoj suvremenosti. I oko kojeg im se mišljenja potpuno razilaze. Dok pokušava dokazati istinu i tako obraniti svoje dostojanstvo i radno mjesto od uvrijeđenih roditelja srednjoškolaca, pripadnika lokalne elite, gubi stup po stup svojeg dotad sretnog građanskog života, ali pronalazi odvažnost koje nije bila svjesna. Smrt mladog policajca, kao jeka fatalnog pucnja, stubokom mijenja živote onih koji su ostali.
Roman Slučaj vlastite pogibelji Kristiana Novaka ispripovijedan je kao pletenica, od poglavlja u kojima se naizmjence smjenjuju glas profesorice i scenarij koji prati događaje i akcije koje se roje oko braće policajaca, i vodi nas kroz slojeve sistema u srce društva i likova. Pitanja korupcije, lojalnosti, pojedinca nasuprot sistema, zakona i morala, ljubavi i slobode… iskrsavaju antiknom snagom u nuklearnom dobu, našem dobu, svuda oko nas i pozivaju na građansku hrabrost i rizik.“
– Kruno Lokotar
Saša Stanišić: Hej, hej, hej, taksi!
„U neobičnom svijetu čarobnog taksija, koji može putovati kroz prošlost i budućnost, pravila gotovo da ne postoje. Priče su zabavne, pomalo haotične, ali svakako skladne. Često ostaju nedovršene, pa se usred borbe sa zmajem, naprimjer, vraćamo gusarima koji više vole mir i čaj nego pustolovine i blago. Kada se sve spoji, nastaje vesela zbrka koja ne mora biti savršena da bi imala smisla. Upravo ova vraćanja na prekinute avanture održavaju dječiju pažnju i jačaju pamćenje kroz prisjećanje, ali i zamišljanje rješenja, dok ritmičan jezik uvodi nove, šarolike teme u trijumfu konačnog susreta oca i sina. (...)
Hej, hej, hej, taksi! jednako očarava djecu, koja svijet otkrivaju prvi put, i odrasle, koji ga ponovo sagledavaju svježim očima čiste radoznalosti i iskrenog interesovanja za stvarno i zamišljeno. U tom prožimanju realnog i fantastičnog nastaju čudesni svjetovi koji ističu vrijednost emocije i kreativnosti kroz implicitne lekcije na planu kognitivnog, emocionalnog i društvenog razvoja, tj. sposobnosti djece da razumiju, izraze se i shvate svijet oko sebe i u sebi.“
– Sanita Delić
Tijan Sila: Radio Sarajevo
Kad u aprilu 1992. započne rat, Tijan Sila ima tek deset godina, ali se i danas može sjetiti mirisa zapaljenog eksploziva. Dok Sarajevo gori, tadašnji dječak postaje mladić. Luta ruševinama bombardovanog grada i skuplja stvari koje su iza sebe ostavili oni koji su pobjegli ili poginuli, kako bi ih na crnom tržištu zamijenio za hranu. Uči preživjeti i prihvata okrutnu novu normalnost – ali po koju cijenu?
Njegova priča govori o neočekivanom. Govori o tome kako pjesnici postaju ubice, a ubice postaju heroji. Govori o ljudima kojima je iznenada oduzeta svaka ljudskost i o krhotinama koje rat ostavlja u umu svakog preživjelog.
Radio Sarajevo, roman o odrastanju i sjećanju, portret je generacije koja je bila prisiljena odrastati među ruševinama.
Prevod s njemačkog: Edina Čović
Ismet Prcić: Daleko mi lijepa kuća
Nakon što je kao tinejdžer pobjegao iz rodne, ratom razrušene Tuzle, Izzy pronalazi ljubav i kakvu-takvu stabilnost sa svojom voljenom u Kaliforniji. Međutim, njegov američki brak ne uspijeva da preživi bosansku slomljenost koju nosi u sebi, traumu koja je toliko duboko ukorijenjena i podmukla da ju je nemoguće objasniti bilo kome osim samom sebi, pa čak ni osobi koju najviše voli. Ali kao što piše u prvom od mnogih bolno iskrenih pisama komičaru Billu Burru, sada mu je jasno da mora da pokuša.
Daleko mi lijepa kuća je pustolovan roman koji spaja fragmentiranu naraciju sa slomljenom dušom i vodi nas kroz Izzyjeve uspomene i ispovijesti dok se on prisjeća svog djetinjstva obilježenog granatiranjem, raspada svojih veza i mukotrpne borbe protiv alkoholizma. Kroz brojne pripovjedače koji se javljaju u fragmentima, sve labavije povezane sa stvarnošću, Prcić razotkriva psihološku cijenu egzila i srama ispisujući roman nemirne, razigrane energije, prožet oštrim, pronicljivim humorom.
Iz toga izranja snažna i dirljiva priča o narativima koje stvaramo kako bismo od sebe samih sakrili najdublje dijelove vlastitog identiteta, ali i teško izborena mogućnost iskupljenja koja vraća vjeru u život.
Prevod s engleskog: Hana Logo
Đurđica Čilić: Umjesto dnevnika
„Već dugo imam taj refleks da gdje god dođem, što god pomislim, osjetim, što god mi se desi: moram to javiti, opisati, uprizoriti S.‑u. On ima nevjerojatno strpljenje za sva moja stanja, i ona tekuća, kad se razlijevam od jada, i ona plinska, kad eksplodiram od uzbuđenja. Ovo sad je čvrsto stanje potpuno osviještene radosti. Šaljem mu fotografije, zovem ga, sve prepričavam.
Police s knjigama su poluprazne, veći dio biblioteke Wisławe Szymborske izmješten je i bit će u fundusu njoj posvećenog muzeja. Otvaram ladice, ormare, špajzu. Nema osobnih stvari, ali tu su lampe, stol i stolice koje znam s fotografija. Nema televizora, vjerojatno ga nikad nije ni bilo. U svakoj sobi je radio.
Liježem na Szymborskin‑svoj krevet, povišena sam ali mirna, odustajem od ideje da se odem prošetati do grada, iako mislim da ovaj dan i ja u njemu zaslužujemo nazdraviti. U stanu međutim nema alkohola. Nalazim ga ipak na neočekivanom mjestu. S najniže police izvlačim knjigu Agnieszke Osiecke, jedne od najpopularnijih poljskih autorica uglazbljene poezije. Nasumično je otvaram i prevodim stihove:
To zadnji je naš bolero
vjeran tvom i mom snu
to zadnji je naš bolero
i par kapi džina na dnu
Napojena i uspokojena zaspim.“
– Đurđica Čilić (odlomak iz knjige)
Nikola Nikolić: Crnogorsko ljeto
„Mamuran vozim obalom. Nebo je optočeno natrulim sivilom, kao užeglo. Ako malo podignem pogled, oči se trzaju natrag, u spasonosnu ravan s magistralom, satjerane jarom koja zrači odozgo. Onda gledam lijevo, ka moru. Kroz stroj čempresa vidim uobičajeno plažno događanje. Samo ga narušava ta otužna nijansa. Između gore i dolje trenutno nema granice: ne možeš je vidjeti ni u najdaljoj tački. Ništa od onog razlomka nebo/more, linija razdvajanja je izbrisana. Dvije mase stopljene u jednu. Jedinu granicu ocrtava silueta teretnjaka koji se vuče ka barskoj luci.
'Bez brige, ujutru ćeš se baciti jednom', bodrio sam sebe sinoć nakon petog nikšićkog, uvjeren u terapeutske učinke vode, soli, joda, a pogotovu dubine ispresijecane hladnim strujama, što omamljenom tijelu dođu kao šok terapija.
Ništa od toga. Ne pada mi na pamet da se barim u ovoj presoljenoji pregrijanoj čorbi. Nosiću svoj usud junački, u nadi da će neka skorija bura srediti stvar.
Prilikom ulaska u Podgoricu, sjetim se mima od prije par godina. Neki Podgoričanin je demonstrirao kreativnost iz čistog očaja. Na sliku Mordora nakačio je zloslutne riječi: 'Kad u daljini vidiš grad koji se puši, kad namirišeš garež, sumpor i dim, kad osjetiš vrelinu od koje koža zacvrči i boriš se za svaki udisaj – e to ti je, Frodo, podgorička kotlina, bači tu prsten, jebi mu majku.' “
– Nikola Nikolić (odlomak iz knjige)
Mehmed Begić: Autokino
Teško je pronaći knjigu o filmu koja liči na ovu koju držite u rukama. Autokino Mehmeda Begića nije stručna studija, istorija, kritika, analiza, preporuka... kakve pišu eksperti. Autokino je, prije svega autorefleksija, na koju nas upućuje i sam naslov, to je knjiga koju je napisao jedan od nas - gledalac, dobrovoljac spreman da se u naše ime bezglavo baci u filmski vrtlog. Kada konačno izroni i dođe do daha, on nam ponosno pokazuje da je uspio iznijeti suštinu, onaj neodređeni osjećaj koji nas tjera da se ponovo vratimo nekom filmu, dragocjeni detalj koji umjetnost povezuje sa našim životima i svemu daje smisao.
Naida Mujkić: Stravaruše
„Svijet je tada bio prepun rubova kroz koje je curila njegova utroba. Rat je bio pri kraju i svi smo hodali po tankoj liniji između stvarnog i nestvarnog. Prikazivalo se svima. Žene bez lica, sjenke koje puze po zidovima, noge koje same hodaju ulicama i šutaju loptice. Svijet nije znao šta da radi sa svojim ostacima. Nikome nisam rekla. Nisam smjela.
Listovi žutog lokvanja bili su preveliki, deformisani.
Nana je hodala ispred mene. Vidjela sam kako zastaje, saginje se, pomjera jedan list i ugledala sam je. Lobanju, bijelu, napuknutu.
– Brže hajde – rekla je i popravila svitnjak na dimijama.
Od tada sam se budila iz snova u kojima sam iznova i iznova stajala u močvari. Voda mi je sezala do gležnjeva, a ispod nje nešto se kretalo. Osjećala sam ga, no nisam mogla da ga vidim.
Godina je bila devedest peta. Valeri Polyakov bio je u kosmosu, najduže što je ijedan čovjek ikad izdržao. A ja sam se ledila među žutim lokvanjima, između kosmosa i močvare, između zvjezdanih puteva i gnjilih rubova svijeta.“
– Naida Mujkić (odlomak iz knjige)
Goran Sarić: Kao da zidu govorim...
„Knjiga Kao da zidu govorim... govori sve što moramo čuti. Na ulici, na groblju, u kući, u polju, u snu i na javi. Čujemo komšiju, čujemo pticu, bivšu ljubav. Čujemo i rat, zapravo njegovu mirnodopsku šutnju. Jezivu.
Sarićevi dolasci u zavičaj bekstva su od zavičaja, bekstva u pričanje o nemogućem povratku. Osim povratku u bivšega sebe.
Tamo i otud, vodi ga poezija. Kao Dantea.
Taj Sarićev zid, bilo da je zid plača ili nahereni duvar, čuva grobni prostor za žive duše, duše koje hodaju, i nisu ovovremenske, nego su bivše.
A ljudi, poimenice u posvetama prozvani, ovdje su samo svjedoci na sudu, da pomognu nejakome da prebrodi pustoš i gluhotu riječi.
Neriječi. Koja nam sve uzima.
Sve što se zbori u ovoj knjizi, upućeno je biću koje ima svetu puninu duha: dva obraza. Po savjesti: jedan za istinu, drugi za dobrotu.
Ova je knjiga zato meni raskošna i otmjena, ovovremena, džumhurijska. Uznešena – i ljudska kao tuga sevdalinska.“
– Šaban Šarenkapić (iz recenzije „Čujemo rat“)