ALLEN LEVI: Umjetnost je čaroban most između srca

Svjetski književni fenomen, samizdat koji je postao miljenik čitatelja širom svijeta te očekuje filmsku adaptaciju s Tomom Hanksom u glavnoj ulozi – roman Theo iz Goldena je univerzalna priča o snazi velikodušnosti i nevidljivim nitima dobrote koje nas povezuju; posveta ljudskosti koja se krije u jednostavnim gestama i čaroliji darivanja bez očekivanja ičega zauzvrat.

Autor romana je američki advokat, sudija, kantautor i pisac Allen Levi, a u nastavku vam donosimo prevod intervjua koji je s autorom vodila urednica Sunday Papera, Stacey Lindsay, u aprilu ove godine.

Allen Levi: Znate, imam duboko divljenje prema svakome sada kada sam završio barem jednu knjigu u životu. Prema svakome ko može da se probije kroz proces pisanja knjige i dođe do cilja, zar ne?

Stacey Lindsay: Također. Također!

Allen Levi: Da. Kao da sad odem u biblioteku i oduševim se. Mislim, ima li toliko čudnih ljudi na svijetu? [smijeh]

Stacy Lindsday: Znam. To je tako tačno.

Allen Levi: O, moj Bože. Sve to vrijeme su proveli sami. Kakva smo mi gomila usamljenih ljudi.

Stacey Lindsay: Tačno.

Allen Levi: Toliko sam ponosan na pisce. Toliko sam ponosan. Volim ih. Volim ljude koji čine sve što je potrebno da napišu dobru knjigu. Mjesto je zaista važno i mislim da to za mene nije samo geografska stvar. Mislim, volim ljude s kojima živim život. I za mene je to neka vrsta sidra. I mislim da je jedna od stvari na koju se Wendell Berry[1] žali to što postoji taj nacrt koji, čini se, imamo u Americi. Odrasteš negdje, ali uvijek odrasteš s idejom da ćeš jednoga dana otići odatle. I, on kaže da je to neka vrsta podmuklog načina razmišljanja: da mjesto gdje odrastamo ima malu ili nikakvu vrijednost za nas i da je najbolje što možemo učiniti da se od njega odvojimo. I, rekao bi: „Ne, ne, ne, ne.“ Uključi se, doprinesi, živi, uživaj. I negdje, usput, mislim da je to nekako pronašlo put do moje duše. I zaista volim gdje jesam. Mnogo.

(...)

Allen Levi: Da. To stavljam u svaku knjigu – sa zahvalnošću za Thea u tebi – jer mislim da se to može shvatiti na dva nivoa. Theo, kao lik, jednostavno je srce dobrote. Mislim da u najgorim od nas još uvijek postoji barem nešto od toga, možda mnogo toga u nama. S druge strane, i riječ Theo je riječ koja referira na božanstvo, teologiju, teofaniju, teodiceju, sve te riječi. I Theo je za mene, nekako, onaj koji ima zaista lijep božanski aspekt života. I slika Boga u nama, mislim da je jedna stvar koju je Theo shvatio kod svakoga koga je sreo, bez obzira koliko su slomljeni, uništeni bili, poput Tonyja ili ostalih. Znao je da je slika Boga ovdje i da je to pobožna stvar koja je sveta i da je blagoslov i dar što može biti na toj klupi s tom osobom koja utjelovljuje dio slike Boga koji niko drugi, nikada u historiji svijeta, nije utjelovio. I, takoreći, da postoji Theo u vama, Theo u svima nama. Amen. Postoji. Vjerujem u to svim srcem.

(...)

Allen Levi: Mislim da je kombinacija umjetnosti i velikodušnosti... jer umjetnost, kao što i vi i ja znamo, može biti vrlo sebična. Gotovo da može biti bijeg od interakcije s ljudima. A ja, kao izuzetno kreativna osoba, moram se zaista, zaista boriti s tim jer mi ne smeta da budem sam danima i da ne razgovaram ni sa kim. Postoje mjere opreza koje sam uveo u svoj život. Idem u srednju školu tri dana u sedmici u sedam ujutro i to radim već dvadeset i pet godina. Otvaram vrata učenicima i zaželim im dobro jutro, ostajem tamo sat i petnaest minuta, a zatim se vraćam kući. Ali, to radim prije svega zato što sada uživam u tome, ali i da bih se zaštitio od toga da postanem potpuni samotnjak. A onda čitam djeci. Čitao sam svom drugom razredu jutros. Postoje takve stvari, koje radim da bih se zaštitio od prevelike izolacije. Ali, bio bih presretan da takve stvari...  da se ne provodi previše vremena sam. Dakle, mislim da umjetnost dolazi kao blagoslov i dar i način povezivanja. Ali, ako joj se ne pristupi s određenom dozom opreza, onda postaje način, mislim, na koji se možemo odvojiti od ljudi i na neki način opravdati svoju izolaciju pred ovim božanstvom koje nazivamo umjetnošću. Dakle, za Thea, kombinacija umjetnosti i velikodušnosti, ili za bilo koju kreativnu osobu koja ima velikodušno srce da kaže: „Pišem ovu knjigu“... kao i vaša knjiga, meni zvuči kao da ste vi započeli knjigu možda kao samoistraživanje ili da biste odgovorili na neka pitanja za sebe i vrlo brzo ste shvatili da je to nešto čime možete blagosloviti druge ljude i tako umjetnost postaje poveznica u tom smislu za portretistu poput Thea (to očigledno ne znamo do kasno u knjizi). On je bio umjetnik općenito. Ali, da bi on mogao stvarati umjetnost, a zatim je dati ljudima ili podržati cilj u koji je vjerovao, šta je volio, poput ornitologije, stvari te vrste... onda umjetnost jednostavno postaje čaroban most između srca. I to može biti pjesma, može biti pismo, može biti crtež, može biti bilo šta, bilo šta. Ali, mislim da svi mi imamo neku kreativnost. To može biti obrok, samo gostoprimstvo obroka. To je umjetnička forma. Ali, ako to radimo onako kako je Theo rekao, ako to radimo s ljubavlju, umjetnost urađena s ljubavlju, a za mene to podrazumijeva bavljenje umjetnošću za nešto drugo osim za sebe, onda to postaje nešto što jednostavno otvara vrata i to je blistav dar od Boga.

(...)

Allen Levi: Postoji fraza koja me ovih dana jako privlači u mislima, a koristio je pisac Eugene Peterson, koji je umro u Montani prije nekoliko godina,[2] ali je koristio frazu „zadivljena obzirnost“. Zadivljena obzirnost. I možda je u knjizi. Možda sam mu je ukrao i negdje je ubacio. Ali, implikacija te fraze za mene je: da, prolazimo kroz život u nadi da smo obzirni, ali i dalje možemo biti obzirnii nekako sve propustiti. Možemo razumjeti nauku o listu, hlorofilu, fotosintezi i svemu tome i nekako zaboraviti mističnu ljepotu lista, ali moramo biti obzirni i zadivljeni u isto vrijeme. Drugim riječima, pogledati ga i reći: „Želim da ovo uđe u moju dušu, moj um i moje srce na način koji mi omogućava divljenje ovim darovima koji su svuda oko mene, a ne samo neku vrstu kliničkog ili naučnog razumijevanja istih.“ A, Theo je takav čovjek. Odlikuje ga zadivljena obzirnost, znate. Rekao je da će šetati gore-dolje ulicom u Boweryju i da će se zaustaviti, i mogao sam ga vidjeti kako stavlja ruke iza sebe, saginje se i gleda Aelas i govori da izgledaju kao gomila malih pjevajućih usta, što je uistinu tako. Ali, da, volio je ljepotu. I mislim da je to jedan od razloga zašto se ljudima svidjela knjiga; jer prikazuje čovjeka koji se ne stidi, ne stidi se da kaže: „Da, ja sam nježna duša i cvijeće me rasplače.“

(...)

Stacey Lindsay: I to preuzimanje rizika. Već na samom početku priče on je preuzeo takav rizik – potez koji je istovremeno prelijep, a i nešto što je svima nama dostupno, na ovaj ili onaj način. Javiti se nekome, ostaviti poruku, predložiti susret na klupi... to je zaista prelijepo.

Allen Levi: Da. Hvala. Sviđa mi se kako je, kad je otišao na taj prvi sastanak, bio nervozan. Bio je nervozan, znate, zastao je i pogledao se... provjerio da li izgleda dobro. Čovjek od osamdeset i šest godina, a bio je nervozan. I mislim da ćemo vjerovatno i sa osamdeset i šest osjećati nervozu kada budemo isprobavali nove stvari. Imam oca od devedeset i osam godina kojeg obožavam. Sutra idem da ga posjetim u Auburnu, u Alabami. Ali, primijetio sam da je pomalo nesiguran kada treba probati bilo šta novo u toj dobi od devedeset i osam godina. I to razumijem. Mislim da ću ja vjerovatno biti i gori od njega. Ali mislim da, ako se dovoljno rano naviknemo – recimo u četrdesetim, tridesetim ili pedesetim godinama – da preuzimamo rizike i prihvatimo činjenicu da voljeti bilo šta znači i rizikovati da budemo povrijeđeni i tako dalje... to će nam koristiti do kraja života. Ali, sviđa mi se što se, nakon što je Theo prebrodio taj prvi trenutak s Manette, moglo vidjeti da je krenuo punom parom, zar ne? Sve će biti dobro. [smijeh]

(...)

Allen Levi: Dobar dan za mene, na kraju krajeva, je kada mogu staviti glavu na jastuk. I to ponekad uradim. Pokušam da ponovo proživim dan vrlo brzo. Uredu, šta sam danas radio? Jutros sam se probudio. Uredu, probudio sam se u četiri. Probudio sam se rano jutros. Popio sam kafu. Pomolio sam se. Malo sam čitao. Prošetao sam do kolibe. Stigao sam u kolibu u šest. Bilo je prekrasno. Nahranio sam ptice. Pobrinuo sam se da su sve hranilice pune. I, nekako, ponovo proživim dan. I dobar dan je kada to mogu uraditi i završiti tu vježbu s dubokim osjećajem zahvalnosti. Bude mnogo dana kada sam pomalo mrzovoljan. Nisam završio pisanje. Neko me je prekinuo. Mislim da... ne mislim da će knjiga biti dobra. Znate, sve te sumnje u sebe o kojima ste pričali i samokritika i ja, znate, nekako zaspim mrzovoljan i nezahvalan. Ali, dobar dan je onaj kada sam veoma svjestan koliko sam blagoslovljen i mogu reći: „Bože, hvala ti za danas. Bilo je tako lijepo živjeti ovaj dan.“ A, onda mogu zaspati i nadati se da ću to ponoviti sutra.

Fotografija autora (c) Garrett Lee

Prevela, uredila i lektorisala: Lamija Milišić, Buybook