0
proizvoda u Vašoj korpi

Novi naslov u biblioteci Savremena bh. književnost "Taksi priče" Amera Tikveše

 

Ljudi se najbolje upoznaju na putovanjima. Vožnja taksijem kroz Sarajevo nerijetko može postati putovanje, posebno kad ne radi gradski saobraćaj, preciznije kad je Gradsko saobraćajno preduzeće u štrajku. Ili kako Amer Tikveša piše: ''Kad ne radi gradski saobraćaj, u Sarajevu svako koristi auto za gradsku vožnju. Mi koji nemamo auto, koristimo taksi. Tad je u taksiju posebno zanimljivo.''

Priče koje sarajevski taksisti ispričaju nerijetko su zanimljivije od filma ili predstave koju ste gledali prije nego što ste ušli u taksi vozilo.

O sarajevskim taksistima, toj posebnoj vrsti ljudi, ispričane su ali ne i ispisane brojne anegdote. Urbane legende ili stvarne događaje s taksistima u glavnoj ulozi s radošću prepričavamo i onda kad nam ne ide baš u prilog činjenica da je ''neko od nas'' u vrijeme Olimpijade, Kirka Daglasa uzduž i poprijeko gradom provozao po cijeni za koju je sarajevski gost mogao i do Dubrovnika stići.

U nedostatku profesionalnih hroničara grada i objektivnog medijskog izvještavanja, taksisti postaju relevantni izvori informacija o tome gdje i kako živimo.

I kad nam se ne uklapa u stil života ili vlastiti budžet, taksijem se svi ponekad vozimo. Barem onda kad ne radi gradski saobraćaj.

I zato mislimo da sve priče iz taksija znamo. I da ih znamo prepričati.

I zato je taksi okvir za priču o poslijeratnom Sarajevu, tu važnu temu kojom se malo ko bavi na savremenoj bh. književnoj sceni, mogao biti zamka za manje vještog pripovjedača. Kod Amera Tikveše to na svu sreću nije slučaj.

Ako nismo imali sreću da tranzicijski čemer posmatramo iz pozicije komfora već smo aktivni protagonisti u pokušaju preživljavanja, onda nas taksisti Amera Tikveše stavljaju u poziciju navijača i navijačica, najčešće na ''strani'' oba junaka svake priče, taksiste i pripovjedač koji nam se obraća u prvom licu.

Portrete heroja preživljavanja vješto je Tikveša ispisao; na taksi kormilu zateći ćemo ozlojeđene komuniste, one što ne dozvoljavaju da im Djeda Mraza još ukradu, novopečene vjernike, nevješte ljubavnike, poznavaoce novog svjetskog poretka, gender zakona, rada nevladinog sektora, umorne skrbnike o unučetu kog su roditelji napustili. I tek ponekog veseljaka koji će prepričati vlastitu šemu u rebusu opstanka koja podrazumijeva taksiranje u site sate oko objekata koje posjećuju obožavatelji novokomponovanih zvukova.

Iako ne daje precizne opise pripovjedača, jasno nam je da je on umoran i da je taksi, uprkos primanjima, dio navike. Umoran je od jednog lošeg posla, privremenosti onog boljeg koji je uslijedio, i na posljetku umoran od traženja novog posla nakon što je ugovor na privremenom, boljem, okončan.

I možda na prvi pogled djeluje kako mu taksisti samo služe kao inspiracija za vlastite prozne tekstove, ponešto od vlastite nevolje podijeli s njima, pa tako vožnja bude na obostranu korist.

Možda Amer Tikveša ništa od svega onoga što piše nije ni čuo u taksiju. Možda se taksijem uopšte ne vozi? Možda su to priče kasirki, medicinskih radnica u stomatološkim ordinacijama ili daktilografkinja u bivšim redakcijama? Kad je to uostalom za književnost bilo važno. Tim više ova izuzetna zbirka postiže na kvalitetu. Nevažno je gdje smo i kako nešto čuli. Ili smo sve izmislili. Važno je da čitaocu stvori potrebu da se smjesti s pripovjedačem i taksistom u automobil  u trenutku dok pokušava svog kućnog ljubimca prevesti od tačke A do tačke B, nakon što mu prethodnih deset taksista nije stalo.

Važno je da postoji književnost koja stvara potrebu da budete aktivni protagonista radnje i pisanje koje ostavlja prostor da vjerujemo kako sve ipak može biti drugačije i bolje.


Kristina Ljevak 

***

Taksi priče su literarna vožnja kroz poslijeratno Sarajevo. Vozači taksija, glavni likovi ovih priča, su reperi sarajevske tranzicijske svakodnevnice koja se svodi na život za sitniš i na sitno. Kao oni koji su konstantno na ulici i kroz vožnju se druže s najrazličitijim profilima ljudi te su i prečesto izloženi informacijama koje dolaze s radija, oni su i rezoneri te svakodnevice. Mnoštvo je informacija koje oni posjeduju i ponekad je njihova priča kakofonija koja u samo nekoliko rečenica preleti sve teme od rupe u ozonu do jugonostalgije, a ponekad je to jasno artikulisan i dojmljiv govor o samo jednom problemu koji tišti taksistu i još dosta građana. Kratkoća vožnje uslovljava da taj govor bude jezgrovit i kao takav uvijek s nekim emotivnim efektom na čitaoca, najčešće humornim ili tužnim.

I taksisti sami predstavljaju različite profile ljudi. Već samim činom pričanja s mušterijom oni nisu profesionalci. Njima je taksi najčešće samo sredstvo preživljavanja. Oni su radnici ostali bez posla, penzioneri, mladi ljudi kojima je to tek privremeni posao dok sa stečenim kvalifikacijama ne nađu neki bolji ili ne odu van zemlje, itd. Poneki čak toliko odstupaju od profesionalizma da se za njih veže sintagma „nelegalni taksisti“ jer ne poštuju propisane obaveze prema državi. Jedan čak objašnjava i zašto to svjesno radi. Otud njihova prisnost, otvorenost, raspričanost djeluje posve prirodna jer u Sarajevu nikad kad sjedate u taksi ne sjedate samo s taksistom, to je uvijek čovjek kojeg su do taksija doveli životni problemi i koji na svoj način ćuti i probleme grada. Oni su odraz općeg neprofesionalnog odnosa prema životu karakterističnog za tranzicijsku BiH u kojoj se svak bavi svačim s ciljem lakšeg preživljavanja. Taksist je zato izuzetno dobro izabran lik za pričanje priče o iščašenom svijetu i uvjerljivo ostvaren.

Kad je Sarajevo u pitanju, u vezi s njim postoji jedna  floskula – „duh Sarajeva“ – koja je ustvari mit o nečemu vanvremenski i vanprostorno dobrom a što je karakteristično za Sarajevo. Ako se može govoriti o duhu bilo kojeg grada, pa i Sarajeva, onda treba reći da sarajevakoja pamtimo ima najmanje tri – prijeratno, ratno i ovo poslijeratno. Svako od njih ima neki svoj „duh“ kao amalgam najrazličitijih pojavnosti života u tom gradu u nekom od tih vremena. Jedno od mjesta gdje ste u ozračju duha poslijeratnog Sarajeva jest taksi i autor ove zbirke je to dobro registrirao i literarno uobličio. Ovu knjigu ne treba shvatiti kao destrukciju jednog mita već svođenje priče o njemu na pravu mjeru.

Pripovjedač je tu vješt asistent u procesu kreiranja priče. On najčešće pitanjima usmjerava govor taksista i posreduje da svaka priča bude zaokružena cjelina. Na način kako taksisti upravljaju autom, tako on upravlja njihovim govorom skrećući ih lijevo i desno, kočeći i dodajući gas... Otud i sintagma „literarna vožnja“ s početka ovog teksta. Teme se listaju jedna za drugom a svaka od njih je priča o gradu i životu u njemu.

Priče u cjelinu spaja ambijent njihovog odvijanja – auto i vožnja; glavni likovi koji imaju isto zanimanje – taksisti; pripovjedač, koji je isti u svakoj priči, moglo bi ga se okarakterisati kao piščevog rezonera; dužina priča, jedna-do dvije stranice i njihov emotivni učinak na čitaoca. Otud je knjiga kompaktna cjelina, ali istovremeno ona ima dosta protejskog u sebi, lako bi je bilo preobličiti u roman, u scenarij za film, predstavu, radio dramu.

Izvrsno štivo, jedno od rijetkih a još rjeđe dobrih koje pokušava literarno apsorbirati raznolikost i smisao života u poslijeratnom Sarajevu.


Enver Kazan


POZIV ZA MLADE KNJIŽEVNE KRITIČARE/KE, KOLUMNISTE/ICE, NOVINARE/KE I STUDENTE/ICE

Proljeće u Buybooku!

Promocija knjige "Rat je mrtav, živio rat" Eda Vulliamyja

Promocija knjige Andreja Nikolaidisa

U prodaji u Buybooku

Arhiva novosti